Članovi Izvršnog odbora na sjednici u ponedjeljak poslijepodne podržali su prijedlog predsjednika Velimira Zajeca i aktualnog predsjednika Uprave, Zvonimira Manenice, da Zvonimir Boban preuzme ulogu čelnog čovjeka Uprave.
Pritom će Manenica zadržati ulogu člana Uprave za financije dok će se nekadašnji “vatreni” kapetan ponajprije orijentirati na sportska pitanja, priopćeno je iz Dinama.
Boban je u Dinamo došao još kao 15-godišnjak, slijedio stope starijeg brata Dražena, tada također darovitoga mladog nogometaša. Otac Marinko u to je doba bio Dinamov povjerenik za Imotski, a 1983. godine preselio se u Zagreb kako bi bio uz sinove koji su polako gradili nogometnu karijeru u školi Hitrec-Kacian.
Mlađi Boban svoj je premijerni nastup u dresu seniorske momčadi plavih začinio pogotkom. Debitirao je 12. prosinca 1985. u prijateljskoj utakmici protiv Radnika u Velikoj Gorici kad su plavi pobijedili s 5:3, a Boban pritom bio dvostruki strijelac. Prvi gol u službenim nastupima potpisao je 17 dana prije svog 18. rođendana. Bilo je to 21. rujna 1986. kad je Dinamo u prvenstvenoj utakmici upravo njegovim golom svladao Budućnost iz Podgorice, tadašnjeg Titograda, s 1:0. Zabio je u 37. minuti u pomalo „netipičnom“ dresu – s brojem 6 na leđima. A mrežu je zatresao glavom nakon što je loptu s lijeve strane ubacio tadašnji kapetan, također proslavljena Dinamova desetka – Marko Mlinarić.
U Dinamu je do ljeta 1991. godine upisao 114 službenih nastupa uz 43 pogotka. Dvaput je s plavima bio jugoslavenski doprvak…
U posebnom je sjećanju, dakako, i njegova uloga u zbivanjima 13. svibnja 1990. godine u neredima uoči nikad odigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde, zbivanjima koja mnogi, zbog konteksta vremena i društveno-političkih okolnosti, simbolički smatraju početkom borbe za hrvatsku samostalnost. Boban je tada, u želji da obrani suigrača, rođaka i sebe, fizički nasrnuo na policajca uzvrativši mu udarac.
I sam je oproštaj u ljeto 1991. bio pomalo simboličan: utakmica zadnjega prvenstvenog kola u kojoj je Dinamo u gostima u Ljubljani svladao Olimpiju s 3:1 bio je ujedno i Bobanov oproštaj od maksimirskog kluba, ali i – Dinamov oproštaj od jugoslavenske lige. A sam je Boban baš toga dana bio posebno raspoložen: oprostio se tako što je u prodoru prošao dvojicu braniča i lansirao loptu u same rašlje za vodstvo. U tom je svom završnom činu u plavome dresu bio i asistent za nova dva gola.
Samo koji mjesec kasnije, tada već kao igrač Milana na posudbi u Bariju, zaigrao je – protiv Dinama. Bari je u prijateljskoj utakmici na svom terenu pobijedili s 2:1, a Boban pritom bio dvostruki asistent. Utakmica je imala humanitarni karakter u akciji za djecu Hrvatske.
Boban je iz Dinama u ljeto 1991. godine prešao izravno u Milan iako je prvu godinu igrao u Bariju na posudbi. U devet sezona za rossonere osvojio je Ligu prvaka 1994. u veličanstvenoj pobjedi protiv Barcelone s 4:0, četiri je puta podizao pokal prvaka Italije, triput talijanski Superkup, a jednom i UEFA Superkup.
Poseban začin njegovu maksimirskom opusu ipak je nezaboravni spektakl na oproštaju od igračke karijere. U veličanstvenom je hepeningu 7. listopada 2002. godine Maksimir „svijetlio u Bobanovim bojama“: na tribinama su na svakom sjedalu bile uzdignute ukrasne vrećice s brojem 10. Svi su gledatelji na sjevernoj tribini uzdignuli Dinamove plave, na južnoj Milanove crveno-crne, a na zapadnoj i istočnoj tribini crveno-bijele hrvatske postere… Bio je to spektakl u kojem su se u revijalnoj utakmici sučelili „Dinamo ’90“ i „Milan ’90“ pri čemu je Boban za svaku momčad zaigrao po jedno poluvrijeme. Reviju je upotpunio i ogled „vatrenih“ iz 1998. protiv svjetskih zvijezda. Bio je to dan kad je Zvonimir Boban otišao u igračku mirovinu uz – ovacije Maksimira.
A iz škrinjice sjećanja, iz stare Dinamove revije svijetli još jedan emotivni Bobanov citat: „Ja sam u Dinamo došao kao dijete, ovdje rastao, razvijao se, roditelji su krenuli za bratom i za mnom, riskirali. Dinamo je moj prvi i jedini klub.“
Vrisak.info
