Malo je nogometaša iz razdoblja nakon rata ostalo tako dugo u pamćenju ljubitelja nogometa u BiH kao Slađan Fića Filipović (46) koji je, igrački gledano, kombinacija borca tipa Genaro Gattuso, prgavog trkača tipa Mario Mandžukić, strijelca tipa Eduardo da Silva.
Uz sve sličnosti, Fića je originalan i na poseban način “svoj”, pa su navijači o njemu govorili da je “najgori za sebe” i da nema “kočnice na jeziku”, što ga je ponekad znalo koštati: “Bio sam prgav, priznajem”
– Priznajem da sam bio prgav jer nisam se znao miriti s nepravdom, prešutjeti nešto što mi se ne sviđa. Imao sam tu i tamo problema sa sucima, suigračima, publikom i trenerima. Osobito ako sam primijetio da zapostavljaju mlade igrače. Ali, nikad mi nitko nije prigovorio da se ne trudim i ne dajem sve od sebe ili premalo trčim. Treneri su me cijenili jer sam bio “radnik”, a ja sam ih slušao i pokušavao upiti što više znanja. Trener kojega sam puno cijenio bio je pokojni Žara Barbarić, koji me na treninzima “progonio kao Bog maglu”, ali obojica smo znala da je to za moje dobro i dobro momčadi. Uz njega, najviše sam naučio od Ive Kneževića Sivorija. Upućujem mu velike pozdrave – rekao nam je Filipović, koji nam se javio na telefon s radnog mjesta u Chicagu:
– Radim u tvrtki koja se bavi gradnjom i održavanjem zgrada i parkinga te ima poveznicu sa Širokim Brijegom i Markom Lončarom, koji me nakon četiri godine igranja za Široki, te za Zrinjski i Čelik, nagovorio na odlazak u Chicago, u RWB Adria, klub kojega je Lončar vlasnik.Tamo sam igrao i uzgred radio u Markovoj tvrtki. Marko i njegova obitelj puno su mi pomogli. Klub je još aktivan i najbolji je hrvatski iseljenički klub na svijetu. Za taj je klub u svoje vrijeme igrao i glasoviti Benficin velikan Eusebio da Silva te niz poznatih igrača Hrvata kao, recimo, Mostarac Dubravko Ledić ili bivša Dinamova zvijezda Drago Dumbović…
Fića je počeo igrati nogomet u Rudaru u rodnom Kaknju, pa u Kiseljaku, Jadranu Poreč, Hrvatskom dragovoljcu, Orijentu, nastavio u Ligi Herceg Bosne, Širokom Brijegu, zatim igrao još u Zrinjskom i zeničkom Čeliku, piše Večernji list.
– Čast svima, ali najljepše mi je bilo u Širokom. Kad jednoga odem u mirovinu, sigurno ću se vratiti živjeti u Širokom… Kroz klub s Pecare prošle su stotine kvalitetnih igrača, ali navijači, osobito Škripari, nisu imali većega ljubimca od Fiće. Bio je cijenjen i od navijača drugih klubova, jer pravi ljubitelji nogometa svuda vole borce i znalce. Fića je bio i jedno i drugo. Nakon niza sezona u RWB Adriji, čijim je rezultatima u SAD-u dao doprinos, nastavio je u istom klubu igrati mali nogomet i postao zvijezda u Americi. S njim igrao i Siniša Alebić, malonogometni hrvatski reprezentativac. Tražili su ga i drugi klubovi, pa je igrao i za meksičke malonogometne klubove La Sierra, Autlan, Arsenal, Nacional, Outhlanders, za poljski klub Blyskovica, za njemačku momčad FC Swaben i druge:
Prestao sam igrati u seniorima 2014. godine, ali još igram u veteranskoj hrvatskoj momčadi Concorija koju trenira sin Mostarca Dubravka Ledića, Alen… Često sam znao igrati “po pozivu” raznih Meksikanaca na turnirima.
Pedeset dolara po golu
Jedan gazda obećao mi je za svaki postignuti gol na turniru nagradu od 50 dolara, plus premiju za nastup. Odustao je nakon prve utakmice koju smo dobili 12:1, a mene je “išlo” – zabio sam devet pogodaka.
Veliki pozdrav za Škripare iz Chicaga te sve na Pecari, osobito prijatelja Marija Bazinu. Ovdje je tema svih tema koronavirus, ali u Chicagu je stanje bolje nego u New Yorku. Valjda će brzo sve ovo proći. Zaželio sam se nogometa “uživo”. Redovito sam pratio TV prijenose s utakmica Širokoga, ali i drugih klubova u Premijer ligi BiH.
Vrisak.info
fića
prevarant