Dugogodišnji hrvatski reprezentativac i osvajač srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu 2018. godine, Šime Vrsaljko, odlučio je okončati reprezentativnu karijeru te se prigodnim dopisom objavljenim na službenim stranicama Hrvatskog nogometnog saveza oprostio od vatrenog dresa.
Vrsaljko je debitirao za seniorsku reprezentaciju 9. veljače 2011. godine u prijateljskom okršaju protiv Češke, a upisao je ukupno 52 nastupa, prenosi HRT. Posljednji nastup za Vatrene ostaje mu tako dvoboj Lige nacija protiv Danske koji je odigran 10. lipnja ove godine.
Od reprezentativnog dresa Vatrenih oprostio se prigodnim dopisom koji prenosimo u cijelosti:
”Neopisiv je osjećaj odjenuti na sebe taj crveno-bijeli dres, izaći pred hrvatske navijače, staviti ruku na srce i zapjevati Lijepu našu. Da, osjećaš ogroman teret u tom trenutku jer znaš da idućih 90 minuta cijeli jedan narod priželjkuje isto što i ti – pobjedu, trijumf, slavlje. No, prije svega osjećaš nemjerljiv ponos što baš ti – sa svojim suigračima”, imaš privilegiju predstavljati svoju zemlju.
Zbog te emocije, nije lako donijeti odluku da je kraj. Prihvatiti da je vrijeme za mlađe i da ne možeš više dati ono što si prije mogao. Da više nećeš staviti na sebe sveti dres, da više nećeš slaviti s Hrvatskom važne golove i pobjede, ili se zagrliti sa svima uoči velike utakmice i na kapetanovo “Iznad svih” iz petnih žila viknuti: “HRVATSKA!” Nije lako reći zbogom jer je igranje za Hrvatsku ispunjenje sna.
Međutim, znam da je vrijeme. I znam da je pošteno prema reprezentaciji, suigračima, izborniku. Zbog toga mi je lakše. Lakše mi je i zato što znam da sam dao sve od sebe. Na svakom treningu, na svakoj utakmici, na svakom natjecanju.
Ne žalim ni za čim i cijenim svaki trenutak proveden s hrvatskom reprezentacijom. Lako je razmišljati o Rusiji 2018. godine, no doživio sam brojne druge uspone i padove, uspjehe i neuspjehe, suze radosnice, ali i suze zbog velike tuge.
Svako to iskustvo obogatilo me kao igrača i čovjeka te ništa ne bih mijenjao na tom putu. Lakše mi je zato što sam stekao prijateljstva koja će trajati cijeli život. Lakše mi je zato što je hrvatska reprezentacija moja druga obitelj i ti odnosi neće prestati završetkom reprezentativne karijere. Lakše mi je, naravno, i zbog Rusije.
Mjesta na kojem smo ostvarili svoje snove kroz nezaboravnih mjesec dana u kojima nismo samo došli do finala Svjetskog prvenstva već smo iz dana u dan razveseljavali, nasmijavali i povezivali našu naciju. Te utakmice, ta slavlja, i oni dočeci u Zagrebu i Zadru su nešto što nikada, nikada neću zaboraviti. Nije tajna da sam za taj uspjeh žrtvovao koljeno, i opet bih sve napravio isto jer za to smo svi živjeli.
Mi u svlačionici i vi na tribinama. Dragi navijači – vaša podrška, emocija i ljubav prema reprezentaciji uvijek su mi bili dodatni poticaj, atom snage u onim presudnim trenucima kada se sve lomi. Hvala vam od srca na tomu. Bilo je zadovoljstvo ovih 11 godina dijeliti svlačionicu s velikim igračima i ljudima.
Hvala svim mojim suigračima – s vama bih išao u svaku bitku. Koliko smo na terenu ostavili krvi, znoja i suza, toliko smo se izvan terena družili, zabavili i nasmijali. Te uspomene čuvat ću zauvijek. Lokal-patriotski, ponosan sam što sam svlačionicu dijelio sa svojim Zadranima, Subom, Livijem i Lukom. Trebam li što dodatno reći o Luki? Igrati s jednim od najboljih svjetskih veznih igrača svih vremena posebna je privilegija za sve nas, ali Luka mi je prije svega – prijatelj. Jednako tako, bila mi je čast učiti od velikog Darija Srne, a potom ga i naslijediti u reprezentaciji. Dejan je priča za sebe. Sreća je u životu, a kamoli u poslu, pronaći osobu s kojom ste na istoj valnoj duljini, s kojom dijelite fore jednako lako kao što dijelite teške trenutke. Tko bi rekao da ću uživati 11 godina dijeliti krevet s njim? 🙂 Loki, učinio si mi ovu reprezentativnu priču još posebnijom i veselim se nastavku našeg prijateljstva.
Vrisak.info
