Izbornik Lino Červar nakon pobjede Hrvatske protiv Francuske prvo nije htio pričati o predstavi svojih igrača, već je govorio o napadima i kritikama novinara.
Točnije, Červaru je zasmetao komentar Dražena Krušelja, novinara Jutanjeg lista, koji je nakon poraza od Njemačke kritizirao izbornika Hrvatske.
Tekst Jutarnjeg lista prenosimo u cijelosti.
MRAČNA STRANA RUKOMETNOG WOODYJA ALLENA Červar je svjetski i olimpijski prvak, zaštitno lice sporta, ali i najslabija karika reprezentacije na SP-u
Na vrhuncu slave, tamo 2003. i 2004. godine dok je bacao naciju u delirij medaljama svjetskog i olimpijskog prvaka, novinari su Linu Červara prekrstili u rukometnog Woodyja Allena. Činili su to iz simpatije, aludirajući na fizičku sličnost sa slavnim redateljem, ali i na ‘smotani’ šarm koji dolazi u paketu. Petnaest godina poslije usporedba je i dalje legitimna, samo sada upoznajemo mračnu Woodyjevu stranu. Izbornik je naporni nervčik koji oko sebe širi psihozu i sve upornije zlostavlja publiku, ali za razliku od pravog Woodyja uživa tu sitnu pogodnost da svoje frustracije može istresti pred kamerama u vrijeme time-outa ili press-konferencije. Iako bi objektivno kauč bio prikladnije mjesto…
Jedan, dva, tri, vidi frajera, šeta kao na korzu, četiri, pet, šest, sedam, upozorit će primjerice izbornik na korake njemačkog rukometaša u prvom poluvremenu utakmice s Hrvatskom. I zaista, Nijemac se bezbrižno prešetava pred nezainteresiranim danskim sucima noseći loptu u rukama, nemaš tome što dodati.
Osim da je riječ o onoj sivoj rukometnoj zoni, sve se događa u nekom mrtvom kutu, u benignoj situaciji, daleko od gola, pa se propust tolerira. Žmiri se u rukometu po navici na puno ozbiljnije propuste, recimo tolerira se šut nakon uskakanja u šesterac. Uostalom, zbog sive zone i sudačkog laissez-faire pristupa rukomet i vaterpolo sto su godina već na lošem glasu.
Loviti se za ovakve efemernosti ili za jedno nepostojeće probijanje dok analiziraš poraz nije fer prema javnosti, niti daje objektivan uvid u suđenje danskog para. Prije nego što se nastave blamirati podnošenjem kaznenih prijava, bilo bi zgodno da šefovi rukometnog saveza učine koherentnu i poštenu analizu dvoboja. Tamo bi ustanovili ono što je Vatromir Srhoj primijetio u tekstu za Jutarnji jutro poslije meča: ‘kauboji’ su u dva navrata imali po dva igrača više na terenu, govorimo o osam minuta fore, a takav kriterij definitivno ne stane pod egidu ubojstva s predumišljajem. Da su zaista namjeravali izbaciti Hrvatsku s turnira, učinili bi to suci puno ranije, namjestili bi optiku na svoje ciljnike i hladnokrvno koknuli ‘kauboje’ ne dopustivši uopće utakmici da uđe u ‘indijansku’ završnicu.
U navedenu kategoriju lakše bi stala Červarova doktrina igre bez golmana. Jedan, dva, tri, četiri, vidi frajer žmirećke baca loptu u praznu mrežu, kao da se na livadi zabavlja s frizbijem, pet, šest, sedam. Dobiti sedam komada protiv Brazila bez golmana, e to se već može okarakterizirati kao (samo)ubojstvo s predumišljajem. Da se izbornik zaustavio nakon trećeg primljenog pogotka, Hrvatska bi danas na tablici imala dva boda više jer bi strukturiranom igrom na koncu svela Brazil u njegove prirodne gabarite, kao što je to dan kasnije učinila Španjolska (pobjedom 36-24). U tom slučaju bili bismo pošteđeni kmečanja na granici s neukusom, “oni su dijelili nepravdu” ili “oni su pogazili olimpijsku povelju”.
Lino Červar ovih dana podsjeća na Josea Mourinha, još jednog trenera koji je nekoć bio avangarda, a nakon posljednje epizode u Manchester Unitedu pomalo vuče na diletanta. U karijeri sam osvojio 25 trofeja, valjda znam kako se radi ovaj posao, branio se Mourinho od otkaza, ali su gazde na Old Traffordu odlučile da mu je istekao rok jer na sebe navlači animozitet navijača, igrača, struke. Lako je povući paralelu s rukometnom reprezentacijom ovih dana. Lino Červar je svjetski i olimpijski prvak, zaštitno lice ovog sporta, ali i najslabija karika reprezentacije na tekućem Svjetskom prvenstvu.
