Hrvatsku je javnost danas zatekla vijest koja je šokirala mnoge. Josip Šarac, hrvatski rukometaš i osvajač srebrne medalje, boluje od teške bolesti.
Vijest je potvrdio njegov bivši klub, Frisch Auf Göppingen, za koji je nastupao četiri godine i gdje je ostavio dubok trag. U priopćenju njemačkog bundesligaša navodi se kako je sport u ovom trenutku pao u drugi plan te da je apsolutni prioritet njegov oporavak. Iako detalji o prirodi bolesti nisu objavljeni, iz poruke je jasno da je pred Šarcem teška i zahtjevna bitka.
Ljubušak, koji je prošlog ljeta prešao u redove mađarske Tatabánye, posljednji je nastup zabilježio krajem studenoga 2025. godine, nakon čega su ga zdravstveni problemi udaljili s terena. Ova vijest dolazi kao novi, možda i najteži udarac u karijeri koja je od samih početaka ispisana nevjerojatnom upornošću i stalnom borbom protiv nedaća.
Ipak, kako prenosi Večernji list, riječ je o akutnoj leukemiji.
“U stalnom sam kontaktu s Josipom. On je trenutačno na liječenju u Zagrebu, ima akutnu leukemiju i prima kemoterapiju. Kad se čujemo, razgovaramo o svemu, samo ne o bolesti. Dobro reagira. Ostaje da sada svi molimo za njega, da se što prije oporavi,” rekao je Krešimir Kozina, njegov bivši suigrač iz Göppingena i obiteljski prijatelj, u razgovoru za Večernji list.
Još kao mladi igrač Izviđača, iz kojeg je potekao niz legendarnih hrvatskih rukometaša, Šarac je slovio za “novo rukometno čudo”. Visok, snažan, s razornim udarcem i sjajnim pregledom igre, bio je predodređen za velike stvari. No, sudbina mu je namijenila trnovitiji put.
Taman kad je počeo pokazivati raskoš svog talenta na seniorskoj sceni, igrajući SEHA ligu i dobivši poziv u reprezentaciju, život mu je zadao prvi težak udarac. U ljeto 2019. godine, kako je sam rekao, u najgorem mogućem trenutku, pogodila ga je mononukleoza.
“Bio sam baš potonuo, ali držali su me prijatelji, obitelj, djevojka, vraćali mi nadu da mogu jer dosta je sportaša odustalo zbog te bolesti” priznao je tada.
Pauzirao je osam mjeseci, a motiv za povratak bio mu je potpis za slovenskog velikana Celje. Međutim, pehovima tu nije bio kraj. Odmah u prvoj povratničkoj utakmici doživio je novu ozljedu, ovaj put stradali su mu stražnji križni ligamenti, što ga je dodatno unazadilo, pogotovo na mentalnom planu. Mnogi bi na njegovom mjestu odustali, ali ne i on.
Vratio se, izborio za svoje mjesto u Celju i počeo pružati igre koje su ga dovele na radar najvećih europskih klubova. A onda je, u travnju 2021. godine, stigao trenutak koji je zaledio sve ljubitelje rukometa.
Na utakmici osmine finala Lige prvaka protiv moćnog PSG-a, u prvoj akciji na terenu, nezgodno je doskočio i uz bolan krik pao na tlo. Dvoranom je zavladao muk, a prognoze su bile najgore moguće.
Liječnički pregledi potvrdili su katastrofu: pukli su prednji križni i bočni ligamenti te oba meniskusa desnog koljena. Bila je to ozljeda koja mnogima zauvijek prekine karijeru. Ironično, dogodila se samo nekoliko tjedana nakon što je potpisao ugovor života s njemačkim Göppingenom, čime je trebao ostvariti san o igranju u najjačoj ligi svijeta. Umjesto slavlja i priprema za novi izazov, čekala ga je operacija i višemjesečna, mukotrpna rehabilitacija. U tim trenucima, dok je ležao u bolničkom krevetu, činilo se da je njegov san raspršen u tisuće komadića. Ali Šarac je još jednom pokazao od čega je sazdan.
Unatoč svim nedaćama, njegova karijera imala je i blistave trenutke koji svjedoče o kakvom se igraču radi. Prije svih teških ozljeda, bio je jedan od vođa generacije koja je 2019. godine osvojila svjetsko juniorsko srebro u Španjolskoj. Iako su u finalu poraženi od Francuske, taj je uspjeh bio velik.
“Bilo nam je krivo nakon utakmice, bilo je i suza u svlačionici, ali kad je došao izbornik Dominiković i rekao da nismo izgubili zlato, nego osvojili srebro, digao nas je” prisjetio se Šarac, ističući kako su na turniru funkcionirali kao “prava obitelj”.
Već iduće godine, kao jedan od najmlađih, bio je dio seniorske reprezentacije koja je na Europskom prvenstvu 2020. osvojila srebrnu medalju. To iskustvo opisao je kao san koji će pamtiti cijeli život, od nevjerojatne atmosfere u momčadi i na tribinama do spektakularnih dočeka u Zagrebu, Mostaru i na kraju, onog najslađeg, u njegovom rodnom Ljubuškom.
Upravo ga je ta snaga, koju je crpio iz obitelji i uspomena na najveće uspjehe, vodila i tijekom oporavka od stravične ozljede koljena. Još jednom je prkosio svim prognozama. Vratio se na teren i, kako su mnogi komentirali, vratio se jači nego ikad.
U dresu Göppingena dokazao je kvalitetu u Bundesligi, postavši jedan od ključnih igrača kluba. U jednoj od povratničkih sezona u samo 18 utakmica zabio je 54 pogotka i upisao 22 asistencije, pokazavši da ga ni najteže ozljede ne mogu slomiti. Njegova borbenost, požrtvovnost u obrani i razoran šut u napadu ponovno su oduševljavali navijače i stručnjake, a on je ponovno bio važan adut hrvatske reprezentacije, sve dok ga novi problemi s koljenom nisu spriječili da nastupi na Europskom prvenstvu 2024. godine.
Nakon što je prebolio mononukleozu i prvu ozljedu ligamenata, a prije one katastrofalne protiv PSG-a, ostvario je velike uspjehe s Celjem i juniorskom reprezentacijom. Tada je sažeo svoja iskustva u jednu rečenicu:
“Uspio sam sve izgurati i mogu reći sada da na kraju Bog sve vraća.”
Ta vjera i nevjerojatna mentalna snaga nosile su ga kroz sve izazove. Fasciniran igračima poput Mikkela Hansena, uvijek je težio napretku, popravljanju suradnje sa suigračima i podizanju fizičke spreme. U srpnju 2022. godine uplovio je u bračnu luku sa svojom dugogodišnjom djevojkom Andreom, pronašavši mir i stabilnost i na privatnom planu.
Sada, kada je pred njim najveća i najteža bitka, bitka za vlastito zdravlje, ne sumnjamo da će joj pristupiti s istom onom hrabrošću, upornošću i nesalomljivim duhom koji ga je krasio tijekom cijele karijere. Rukomet je sada u drugom planu.
Cijela sportska javnost, suigrači, bivši klubovi i navijači u mislima su uz njega i njegovu obitelj, šaljući mu snagu i podršku. Čovjek koji je toliko puta pao i još više puta ustao, sada treba podršku svih nas, piše Večernji.ba.
Vrisak.info
