Hrvatski nogometni reprezentativac Mateo Kovačić upisao je u četvrtak na utakmici s Azerbajdžanom 50. nastup u kockastom dresu. Dan kasnije na Chelseajevoj službenoj stranici objavljena je njegova životna priča, piše Net.hr.
“Rođen sam i odrastao sam u austrijskom Linzu. Igram nogomet od svoje treće ili četvrte godine. Jedan moj prijatelj počeo je igrati s pet godina i rekao je svojoj majci da sam dobar. Ona je tada pričala s mojom mamom pa me odvela na moj prvi trening kad sam imao pet godina. Bio sam mlađi od svih ostalih. Bio sam jako malen, dres mi je bio predug i sve je bilo preveliko”, počeo je svoju priču Kovačić.
“Međutim,,bio sam dobar i brzo sam učio jer sam igrao s djecom od sedam, osam godina. Znao sam se štititi, shvatio sam da sam prilično brz. Prva momčad za koju sam ikad igrao bio je jedan maleni klub u mom selu, a onda sam se preselio u Linz gdje sam igrao za LASK. To je veliki klub u Austriji. Moj otac je snimao moje utakmice kamerom i nakon toga bismo ih zajedno gledali. I dalje imam neke od tih snimki i kad se želim prisjetiti starih vremena pogledam ih”, dodao je veznjak.
S deset godina zaigrao je protiv Dinama, da bi ga oni uskoro doveli.
“Svidio sam im se. Dvije godine sam išao na natjecanja i igrao s njima, a onda su odlučili moju obitelj vratiti u Hrvatsku. Bio je to jedan od najljepših dana u mom životu. Bio sam malo tužan jer sam napuštao svoje prijatelje i školu, no znao sam da ću to naći i u Zagrebu. Ali teže je bilo mojoj obitelji. Imali su odlične poslove, sestre su mi tamo išle u školu. Ali, odabrali smo odlazak i to je bio savršen izbor.
Najteži trenutak
Obitelj se puno žrtvovala zbog mene i na tom im zahvaljujem svakog dana. S 12 sam otišao u Hrvatsku, a imali smo čudesnu generaciju tamo s igračima poput Kramarića, Halilovića i Vrsaljka. Hrvatska je država sa stvarno talentiranim igračima, ali nam fali volje raditi. Ne treniramo baš puno, ali iz Dinama je puno igrača napravilo dobre karijere i za mene je njihova škola jedna od najboljih u Europu”, kazao je.
S 14 je pretrpio lom noge i to mu je bio najteži trenutak u karijeri.
“Obitelj je sve žrtvovala, a možda je svemu došao kraj. Bio je to veliki udarac za nas, ali vjerovali smo u Boga i znali smo da ću se vratiti. I jesam. Sa 16 sam došao u prvu momčad. Moja prva utakmica je bila zaista posebna. Zabio sam gol i to je bio dan za pamćenje. Moj otac je bio najsretniji jer je najviše patio dok sam bio ozlijeđen i taj gol je bio za njega. Mislim da je on sada najponosniji na svijetu”, završio je.
