Prema procjenama veleposlanstva Argentine u Katru, između 35 i 40 tisuća Argentinaca planira doći na polufinalnu utakmicu Svjetskog prvenstva Argentina – Hrvatska, piše AFP. To je najveći kontingent navijača, koji stižu iz Argentine u Katar, veći od broja iz utakmica s Meksikom i Saudijskom Arabijom. Albiceleste podržavaju i tisuće Indijaca i Bangladešana zaposlenih u Kataru, koji tradicionalno, iz posve nepoznatih razloga, navijaju za Argentinu. I stadion Lusail, na kojemu će se u utorak sučeliti Hrvati i Argentinci, kao da postaje depandansa Bombonere ili Monumentala u Buenos Airesu jer je Argentina ondje igrala već tri puta. “Iskoristimo ove trenutke s ljudima koji su ovdje i u Argentini, gdje su svi euforični”, izjavio je Lionel Messi.
Na kraju svake dobivene utakmice, nakon što su se zadržali na travnjaku i pjevali s navijačima, igrači Lionela Scalonija često su ponavljali da igraju za 45 milijuna Argentinaca. “Ono što radim, radim za 45 milijuna ljudi. Oni prolaze kroz loše ekonomsko razdoblje. Pružati ljudima radost najbolja je stvar koja mi se događa u ovom trenutku”, rekao je vratar Emiliano Dibu Martinez, junak izvođenja jedanaesteraca protiv Nizozemske. Za negdašnjega nogometaša Davida Trezegueta trenutna situacija u Argentini doista je faktor koji objašnjava poseban odnos između igrača i navijača.
Neviđena strast za nogometom “Moja prva slika argentinske momčadi je iz Meksika 1986. Tada je bilo ludilo, ali ne i sadašnje ludilo. Tu je sportska strana, ali i socioekonomske brige u zemlji, zbog kojih je još veća strast“, zaključuje Trezegol, rođeni Argentinac koji je igrao za Francusku.
U Argentini su lokalni mediji doista izvijestili o mnogim pričama o obožavateljima koji su štedjeli četiri godine kako bi si priuštili put u Katar, mijenjajući svoje pezose u dolare kako ne bi izgubili vrijednost dok je zemlju gutala inflacija, koja iznosi čak 76.6 posto od početka godine. I za druge, poput Beta, šezdesetogodišnjaka pristiglog iz Sjedinjenih Država, i nakon što su emigrirali, strast za nogometom je ostala netaknuta.
“Iako sam dugo živio u Sjedinjenim Državama, ako mi prerežete zglob, poteći će plavo-bijela krv. Imamo golemu strast prema nogometu. Svakodnevno puno patimo jer u našoj zemlji ima problema, ekonomija ne ide dobro. Ali nogomet nam daje tu energiju koja nam omogućuje da od ničega pređemo u sve.”
Ta strast, ta spona koja spaja Argentince nalazi se u dvije pjesme koje se stalno vraćaju na stadione Katara, Vamos Argentina i posebno Muchachos, svojevrsnoj neslužbenoj himni selekcije koja, osim Messija, poziva sjećanja na Maradonu i njegove roditelje Don Diega i Donu Totu, ali i Falklandski rat 1982. između Argentine i Velike Britanije, koji je ostavio teške tragove u toj zemlji.
Vrisak.info
