Malo tko ne zna priču o sestrama Šimi i Draženki Čuljak, koja je u siječnju 1985. digla na noge cijelu Jugoslaviju.
Dvije sestre tinejdžerice tada su htjele pješice stići u Mostar iz obližnjeg planinskog sela, ali su upale u duboku rupu i na ledenoj zimi preživjele sedam dana i noći. Nakon što su ih pronašli lovci, sestre su hitno prevezene u Beograd, gdje su im amputirane potpuno smrznute noge. Ali ostale su žive i kasnije su stvorile lijepe živote u Kanadi. Stoga i ne čudi odluka ekipe iz širokobriješke produkcije Kadar da tu priču pretoči u dokumentarni film koji će premijerno biti prikazan u konkurenciji Sarajevo Film Festivala, a nekoliko dana kasnije njime će biti otvoren 19. Mediteran Film Festival u Hercegovini.
Uoči te dvije važne projekcije razgovarali smo s redateljem filma, Večernjakovim novinarom Zdenkom Juriljem.
– Našu domaću publiku već nekoliko godina navikli smo na filmske forme koje koketiraju s TV dokumentarizmom te malo strahujemo kako će ona gledati na taj naš “umjetnički” zaokret. Pogotovo zbog toga što se te tragedije u Hercegovini mnogi i danas živo sjećaju – govori nam Jurilj koji je za svoj dokumentarac “Dom” na prošlom SFF-u osvojio posebno priznanje žirija.
Ista ekipa okupila se i oko ovog filma koji nije rađen kao klasična rekonstrukcija, više je to priča prikazana subjektivno, iz kuta sestara. Redatelj je tim događajem fasciniran još od vremena kad je kao 13-godišnji dječak doznao za neobičnu sudbinu i agoniju dviju sestara kojom su tada u bivšoj Jugoslaviji započinjali svi dnevnici od Skoplja i Beograda do Zagreba i Ljubljane. Prisjeća se kako tih zimskih dana 1985. godine više glavna vijest nije bila inflacija, nestašica benzina, kave… ili rat između Iraka i Irana, već dvije djevojke iz hercegovačkog sela, u koje su kasnije ljudi masovno “hodočastili”.
– I ja sam silno želio vidjeti to mjesto. Scena u jami i oko nje izgledala je nestvarno, mitski. Ljudi su uzimali kamenje s tog mjesta i odnosili ga kao suvenir, urezivali svoja imena u stijene, novinarske ekipe švrljale su okolo i snimale. Sva ta zvučna i vizualna kulisa možda je već tada upalila lampicu u toj mojoj dječjoj glavi da se sudbina sestara Čuljak jednostavno mora ekranizirati – govori redatelj o onim prvim koracima koji su, tada svjesno ili ne, vodili prema filmu. Tijekom snimanja suočavali su se s nedostatkom snijega pa su brojne scene snimali u Gorskom kotaru. “Sestre” imaju sve predispozicije i za igranu formu, ambicije u produkciji Kadar postoje, ali o realizaciji još nema govora.
– Ovo vidim kao ipak malo drukčiji igrani film, u kojem bi se trebalo više posvetiti tim emotivnim stanjima nego činjenici da su se sestre smrzavale na -30 ili da nisu imale ni hrane ni vode. Svi ti, uvjetno rečeno, tjelesni detalji su puno nebitniji u odnosu na riječi u filmu jedne od sestara koja jasno kaže da je osmi dan odlučila prestati moliti se i da je sama sebi rekla da je i Bog od njih digao ruke, ali je druga sestra preklinje da to ipak učine posljednji put, napominjući da se možda nešto dogodi, možda ih netko nađe. Fasciniraju me detalji poput onih da one u rupi razmišljaju o tome da ne smiju umrijeti zbog svoje mladosti, jer žele živjeti, žele ljubav, muža, djecu, žele ići na fakultet… Stalno je tu negdje u filmu prisutna i njihova majka, pa čak u jednom trenutku kažu: “Ako mi umremo, znale smo da će zbog nas umrijeti i naša mama” – govori Jurilj, kojeg ovih dana zovu i na festivale IDFA, ZagrebDox…
Prvim projekcijama nazočit će i sestre Šima i Draženka.
– Doći će iz Toronta, a najavile su da će doći i golema armija njihovih susjeda, prijatelja, rođaka i kumova koji žele gledati film. Bojim se da će organizatori imati problema sa smještajem – rekao je Jurilj i dodao da sestre nisu imale nikakvih primjedbi na sadržaj filma.
Možda i zbog toga što se radi o zaista posebnim ženama, iz kojih zrači nevjerojatan optimizam i koje su prije 33 godine iz prve ruke doznale kako ovaj život, unatoč svim nedaćama, treba jednostavno živjeti.
