Vlatka Kalinić u uvodu ističe kako se čovječanstvo dostojanstveno oprostilo od pape Franje, kleknuvši pred idejom koja nadilazi granice.
Pred milijardama očiju, čovječanstvo je pognulo glavu u dostojanstvenom ispraćaju pape Franje. Tisuće su došle i osobno kleknuti na glavni vatikanski trg – ne pred tijelom čovjeka, ne pred institucijom, nego pred idejom koja nadilazi sve granice, piše Vlatka Kalinić za vjerujem.hr.
Među okupljenima su bili i najmoćniji svjetski lideri, pokazujući koliko papa nadilazi politiku i ideologije.
Među njima su i oni koji pred rijetko kim kleče – predsjednici, kraljevi, prinčevi, vođe. Rijedak prizor.
Ovoliko okupljenih moćnika moglo se vidjeti još samo na oproštaju od engleske kraljice ili na inauguraciji američkog predsjednika. No ovo je drugačije.
Možda ne vjeruju u njega ali znaju koliko je važan. Kad nas napusti papa, sve zastane. I svi putevi ponovno vode u Rim.
Smrt pape zaustavlja svijet, jer njegov glas ima jedinstvenu težinu koja ne ovisi o sili ni bogatstvu.
Praznina papina odsustva vjernike duboko pogađa. I ne samo njih. Čak i za one kojima je Boga tek metafora, teško je zamisliti stvarnost u kojoj papa ne postoji.
Govori kako Papa ne vlada silom, već gradi mostove i poziva na višu odgovornost od političke.
Stvarnost bez autoriteta koji nije izabran zbog snage svoje vojske ili bogatstva naroda koji mu podliježu. Bez osobe koja, ne držeći ni jedno ministarstvo ni vladu, ima diplomatski pristup svakom državniku.
Smatra za razliku od drugih vjerskih vođa, papa ima globalni utjecaj i diplomatsku prisutnost koju nitko drugi ne dostiže.
Papa sjedi s predsjednicima, ali i s prognanicima. Sveti Otac ne posjeduje vojsku, ali ga slušaju generali. Ne kontrolira granice, ali ga primaju lideri. Svoju moć i utjecaj ne temelji na sili i ucjeni – zato ga slušaju i oni koji su otvrdnuli na prijetnje. On gradi mostove kada svi drugi grade zidove. Kad piše zaraćenim stranama, to nije formalnost nego znak da postoji veći sud od međunarodnog, i dublja odgovornost od političke.
U vremenu lidera koji nude kompromis kao ideal, Petrov nasljednik ostaje vjeran istini koja ne poznaje popuštanje.
Premda mnogi zagovaraju vrijednosti zajedničke svim monoteistima, svi oni se moraju boriti za pozornost, samo je papa uvijek pozvan govoriti. Samo on nosi težinu vjekova i samo on stoji na ramenima apostola.
Smrću pape, sve do dolaska njegovog nasljednika, utihnuo je glas savjesti svijeta. Djeluje preuveličano? Preumanjeno bi bilo reći da je papa tek jedan od vjerskih vođa. I drugi imaju utjecaj i od neprocjenjive su važnosti svojim zajednicama, no nitko od njih nema takav globalni doseg. Dalaj Lama je simbol mira i nenasilja, ali bez institucionalne snage. Veliki imam Al-Azhara duboko je poštovan, ali njegove poruke rijetko prelaze granice muslimanske zajednice. Patrijarh carigradski nosi povijesnu čast, ali kao ni vrhovni rabini – nema diplomatski status, političku prisutnost ni tu vrstu prepoznatljivosti.
Papa nadilazi interese – nacionalne, vjerske i ideološke. Ne zastupa ni državu, ni kapital, ni politički blok. Njegov glas nije glas lobija i nije glas trenutne većine. Obraća se svima i čuju ga svi.
Bez pape, i samo katoličanstvo postalo bi tek skup pluralnih mišljenja bez jedinstvene poruke. Baš kao Europska unija bez jasnog vođe – bogata, ali nerijetko nesložna, vječito oslabljene pregovaračke pozicije. Samo s papom Crkva ima lice. Lice koje se usuđuje govoriti u ime svih, ne o dominaciji nego o služenju.
Uloga pape ima i arhetipsku snagu. On je otac koji zna oprostiti ali i tražiti oprost, onaj koji nosi teret izravne odgovornosti za milijardu i 400 milijuna duša. Svaka prljavština u Crkvi ljaga je na njegovu licu. I uz sav taj teret, on ostaje stijena čovječanstva.
Pokušajte zamisliti da papa više ne postoji.
Kad utihne onaj koji milijardama uznemirava savjest, tama dobiva više prostora. Ne naglo. Polako, gotovo ugodno. Kao večer koja se neprimjetno pretvara u noć, a ljudi, opijeni vlastitom slobodom, ne primjećuju da im nestaje svjetla, utapaju se u svojim zabludama. U takvom sumraku, raste opasnost da čovjek postane mjera sam sebi, a istina potpuno relativna.
Sve se tada dade opravdati, sve se smije učiniti ako se isplati. Nema više svetaca, jer ih nema tko prepoznati. Svetost, milost, kajanje postaju arhaizmi, a time i relikti prošlosti. Nema pokajanja, jer nitko ne priznaje krivnju. Nema spasa, jer malo tko još vjeruje da mu treba.
A treba svakome. Papa Franjo to je znao bolje od drugih. I zato je neprestano ponavljao jednostavnu, za neke zbunjujuću molbu. „Molite za mene” nije rekao samo na početku pontifikata, ponavljao je to uporno i do posljednjeg daha. Zar vjerski vođa smije pokazati toliku ljudsku potrebu? Nije li on taj koji treba moliti za nas?
To se pitaju oni koji molitvu za drugoga možda i nesvjesno tumače kao uznositost, kao da se onaj tko moli postavlja iznad nas. Nema svatko na to pravo. Ni sebi to ne dozvoljavaju, mole samo za sebe. Zato ostanu zatečeni, pa i uvrijeđeni kad im netko kaže: „Molit ću za tebe.“ Papa Franjo je tu logiku preokrenuo. Njegova molba je bila dokaz da baš nitko nije iznad potrebe za milošću.
Ima još onih koji znaju da molitva nosi i milost i zajedništvo. Među nama postoje sveti ljudi različitih vjera, mudri učitelji, pa i pojedinci koji se bore za pravdu i ljudskost iako od religije zaziru. Svi oni čine vojsku koja se opire tami.
Papin ispraćaj pokazuje djelić te vojske – ruku sklopljenih u molitvi za onoga koji odlazi i za onoga koji dolazi. Jer i on će svjedočiti da se ljudska vrijednost ne mjeri uspjehom ni novcem, već uzajamnim poštovanjem i služenjem drugima.
Koliko nam je samo potreban papa. Čak i kad je dalek, on je točka koja svima pokazuje smjer istine – koja nije privatno vlasništvo, nego zajednički poziv. Pokazuje granice koje se ne prelaze i visine kojima se teži.
I za vjernike i za nevjernike – on je znak da svijet još uvijek vjeruje u nešto veće od sebe.
Vrisak.info
