Valentina Rupčić više od dva desetljeća živjela je za Večernji list i s Večernjim listom. U povijesti ovog medija njezino ime bit će upisano zlatnim slovima.
Proljeće je vrijeme za novi početak. Jedni mu se dive, uživaju u ljepoti prirode, umaraju se u sunčanom danu na svojim imanjima. Prošetat će ovih dana uz rijeku, ispratiti sunce pred mrak… Drugi pak, a pritom mislim na nas novinare, raduju mu se izdaleka pritisnuti rokovima, brojkama i sadržajem te će, iskreno, pomalo zavidjeti onima koji imaju privilegij biti udaljeni od svakodnevne dinamike koju donosi medijski posao. Jer ne libim se reći da suvremeno novinarstvo troši novinare, iako je produktivnije nego ikad.
Upravo zato ne čudi što mi je drago kada netko napušta medije, a još ima energije i snage obogatiti ovu našu dolinu suza, pogotovo ovu bosanskohercegovačku, koja se sa svojim sivilom dodatno utopila u sivilo svijeta. No, jedno je govoriti općenito, a drugo kada odlazi netko tvoj. Tada sam, priznajem, tužan. Tužan kada medije napušta netko s kim sam tolike godine dijelio radni kutak, i dobro i zlo, i ove zemlje i svijeta u kojem živimo.
Ipak, obećao sam sebi da neću pisati pjesmu rastanka, nego tekst zahvale ženi koja je obilježila jednu eru novinarstva u Bosni i Hercegovini. Ona je Valentina Rupčić. Pune 23 godine bila je dio Večernjeg lista, od toga blizu dva desetljeća zamjenica glavnog urednika Večernjeg lista BiH. Ali naziv funkcije rijetko otkriva pravu sliku, pogotovo kada je riječ o samozatajnim ljudima poput nje. Bila je operativac, osoba koja je držala redakciju na okupu, stvarala sadržaj i bila medij sa stavom, kao što Večernjak i nosi slogan – za ljude sa stavom.
Prije 15 godina, kada sam ušao u redakciju Večernjeg lista, upravo je Valentina bila prva osoba koju sam upoznao. S vremenom sam shvaćao koliko je predana poslu. Nije voljela površnost i uvijek je nastojala približiti čitateljima Večernji list, čuvajući dignitet novine, jasnu uređivačku politiku i kvalitetu koja ga je krasila. Rasli smo i kroz Večernjakov pečat, koji nas je možda i najviše povezao.
Sati i sati provedeni su u uredu direktora Joze Pavkovića, uz argumentirane rasprave, potragu za kandidatima i želju da publici predstavimo duh Bosne i Hercegovine. Valentina Rupčić uspijevala je doći i do američkih i europskih dužnosnika, a dok sam pratio jedno njezino obraćanje tadašnjem svjetskom dužnosniku, pomislio sam: bila bi negdje između Angele Merkel, kojoj su svojedobno govorili da je majka Europe, i Margaret Thatcher, koju su zvali Čelična Lady, i tada bismo imali sjajnu europsku lidericu. Međutim, njezin svijet bio je Večernji list sve ovo vrijeme.
U jednoj medijskoj kući koja je uvijek zahtijevala izvrsnost provesti 23 godine vrijedno je svake pohvale, a ako se uzme u obzir da je Valentina Rupčić izvršavala najteže zadaće, onda je ta brojka još impresivnija. I nemalo puta, bez godišnjeg odmora, nosila je posao kući kako bi Večernji list besprijekorno funkcionirao kroz sve nevere i bonace. Od 1959. godine Večernji list traje kao jedan od najprepoznatljivijih medijskih brendova i za mnoge u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini predstavlja broj jedan.
To je bio i ostao zahvaljujući ljudima koji su sebe ugradili u njega. Jedna od tih osoba je i Valentina Rupčić, koja je simbolično, na Praznik rada, odlučila krenuti novim putem. I zato joj hvala uime kolektiva Večernjeg lista, u čijoj će povijesti njezino ime biti upisano zlatnim slovima.
Vrisak.info
