Tradicija sicanja, odnosno tetoviranja katoličkih djevojčica u Bosni i Hercegovini koja ima daleke povijesne korijene, na prostoru Prozor-Rame prisutna je i danas.
– Sa završetkom života jedne naše bake završava i jedna tradicija, završava jedna priča života. Na taj način nestaju mnoga pamćenja, običaji i tradicije ali u razgovoru s modernim tatoo majstorima zanimljivo je čuti da se još traži tradicionalna simbolika – kazao je to u izjavi za Fenu Zoran Stojanović, profesor filozofije koji se ujedno bavi proučavanjem tradicije i običaja ramskoga kraja.
Sicanje kao trajni biljeg pripadnosti kršćanstvu
– O tradicionalnom tetoviranju tek se pomalo zagrebalo u istraživanja a ono zasigurno ima svoje daleke povijesne korijene i crpi neke elemente od Ilira, a možda i nekih starijih naroda i drugih zemalja u svijetu – smatra profesor.
Dodaje kako tradicija sicanja sačuvana do naših vremena ima kršćanska obilježja jer se sicanje vršilo kako bi se napravila neka vrsta zaštite od nekrsta, odnosno, trajni biljeg pripadnosti kršćanstvu.
– Nesumnjivo je da neka simbolika upućuje i na predlsavenska vremena na našim prostorima, ali ta simbolika je univerzalna – smatra on.
Profesor je kazao kako su najčešće starije žene sicale, odnosno tetovirale djevojčice u pubertetu, ali nekada i već od srednjeg djetinjstva.
– Rijetko je neka djevojčica sama sebi to uradila. Do sada je samo jedan slučaj zabilježen u Rami da je djevojčica sama sebi izvršila sicanje – ustvrdio je.
Sicanjem su, kaže, ukrašavane ruke do lakata, prsa, a nekad i samo čelo, iako, kako ističe, vrlo rijetko.
Muškarci su također imali takve tetovaže, dodaje Stojanović, iako dosta rijetko.
– U Rami je živ još jedan muškarac koji ima tetoviranu ruku na tradicionalni način. Ako su muškarci imali tetovažu, ona je uglavnom bila na mišici i eventualno na čelu – naglasio je.
Kaže kako se iz još uvijek prisutnih tetovaža može zaključiti da je daleko najzastupljeniji simbol križ, zatim krug, grančica i sunce sa zrakama.
– Ali u svakom obliku tetoviranja dominirao je križ. Do druge polovice dvadesetog stoljeća većina djevojaka odnosno žena imala je sicanje, a imale su uglavnom i njihove članice obitelji, npr. majka, sestra, baka, tetka, strina…- kazao je profesor.
Profesor Stojanović je kroz svoja istraživanja o ovoj temi zaključio kako nijedna žena nije imala problema zbog tetovaža, iako je bila prisutna znatiželja kod promatrača.
Nedovoljno istraženo područje
Sicanje se, navodi Stojanović, odvijalo za dva proljetna blagdana, na Svetog Josipa, 19. ožujka i na Blagovijest, 25. ožujka, a u nekim krajevima BiH i na proslavu Ivandana.
Smjesa se pravila od čađi, bilo iz ognjišta, vatre zapaljene kod ovaca, iz fenjera ili cilinra, koja bi se usitnila, zatim miješala s mlijekom, a mnogi su dodavali i med.
– Mlijeko se koristilo od ovce, krave, ponekada i majčino mlijeko. U nekim krajevima BiH važno je bilo da majčino mlijeko bude nakon rođenja muškog djeteta i to s plavim očima – govori on.
Nakon toga, objašnjava, nacrta se željeni oblik pripravljenom smjesom i ubada se iglom ili nekim drugim oštrim predmetom (sica se ili boca) dok se ne pomiješaju smjesa i krv. Potom se zamota krpom ili nečim drugim kako se ne bi inficirali ubodi, a rijetko bi se, kaže, dogodila infekcija.
Navodi kako je tetoviranje bilo bolno, a djevojčice su trpjele da bi se znalo da su kršćanke, ali i da mogu pokazati bogatu tetovažu kao izraz neke vrste mode u to vrijeme.
– Ovo je nedovoljno istraženo područje. Tek se pomalo zagrebalo po površini. Dobro bi bilo malo više zaviriti u povijest te istražiti simboliku i razloge tetoviranja. I kako god bilo, ono je kod katolika u BiH dobilo kršćanska obilježja te postalo zaštitni znak od nekrsta – zaključio je profesor Zoran Stojanović.
Inače, u Rami postoji udruga „Ramska tradicija“ koja je upravo na blagdan Sv. Josipa organizirala radionicu o tradicionalnom tetoviranju kada je prezentaciju izvršila osamdesetogodišnja baka Anđa, majstorica koja je sama sebi izvršila sicanje i mnogim drugim djevojkama.
Vrisak.info
