Puno puta sam razmišljao o tome kako svjedočiti o nečemu što je u potpunost promijenilo moj život.
Zahvaljujući životnim okolnostima koje su u jednom trenutku izgledale poput noćne more, doživio sam obraćenje i ponovni susret s Kristom, prenosi međugorje-info.com.
Još kao dječak često sam razišljao o smislu života. Nikako mi nije bilo jasno zašto ljudi moraju umrijeti pa sam često svoje roditelje ispitivao o tome. Djetinjstvo i mladost bili su mi ispunjeni s puno igre i zabave, moj se život nije u ničemu razlikovao od života ostalih mladića i djevojaka. Dugo godina sam ministrirao u Crkvi. Odrastajući počeo sam razmišljati o tome kako bi trebao sam odlučivati što želim, a što ne, vjerujući svojim instiktima, a ne pravilima koje nameće društvo i Crkva.
U svemu tome sve su više do izražaja dolazile moje slabosti, moje stidljivosti i osjećaja manje vrijednosti. Ne znajući kako to prikriti, vikendom sam često bio pod utjecajem alkohola. Taj osjećaj donosio mi je slobodu, ali osjećaj ispraznosti u meni i dalje je živio. U polupijanom stanju upoznavao sam i djevojke i takav način života trajao je jedno vrijeme. Ne bi to bilo ništa čudno- jer se mladi ljudi na takav način često traže- da jednog dana nisam potpuno zalutao i završio u slijepoj ulici svog života. Počeo sam uživati marihuanu. Često sam od svojih najbližih bio upozoravan kako takav način života nije dobar, ali shvaćao sam to kao puko filozofiranje starijih. Sve se svodilo na alkoholizam i marihuanu koji su postali dio moje svakodnevnice.
Roditelji su me uputili u Njemačku kako bi me odvojili od društva i okoline u kojoj sam vidno propadao. Moja očekivanja također su bila da ću prestati sa svime jer mi je to crpilo i novac i energiju. No u Njemačkoj je sve postalo još gore. Počeo sam konzumirati i jače opijate i završio na samom dnu. Vrativši se kući pao sam u tešku depresiju,razbolio se i dobio tumor. Vidjevši kako mi život gubi smisao, rekao sam sebi samome kako nešto moram poduzeti. Kako nigdje oko sebe nisam vidio osobu koja mi može pomoći, sjetio sam se župnika i njemu se obratio. Tu počinje moje obraćenje.
Župnik mi savjetuje da se svaki dan što više molim (daje mi i molitvenik) i da se priključim zajednici Cenacolo u Međugorju, što sam naposlijetku i učinio. Zajednica je bila nešto sasvim novo, jedno prekrasno životno iskustvo. U početku mi je bilo teško, htio sam otići kući, ali momci koji su bili tamo zbog istog razloga doimali su se vrlo sretni.
Svakog dana molili smo tri krunice, ustajali se rano i radili svakojake poslove. U međuvremenu smo čitali Sveto pismo, molili se, redovito ispovijedali,imali grupno i osobno klanjanje, sav svijet postala je vjera i rad. Odnos između braće bio je potpuno korektan, tako se živjelo. Svaka ljutnja morala se što prije ispraviti. Ondje nismo smjeli konzumirati nikakve tablete niti preparate, a sve vezano uz naš život bilo je prepušteno Bogu.
U takvom okruženju čovjek počinje shvaćati samoga sebe. Onaj osjećaj manje vrijednosti polako je nestajao, a javljali su se osjećaji zadovoljstva i samopoštovanja koji su mi do tada nedostajali. Utjehu koju sam do tada pronalazio u piću i drogama zamjenio sam razgovorom s Bogom i svojim bližnjima. Život počinje imati smisao.
U Cenacolu sam proveo tri i pol godine. Iako sam u početku mislio kako je to nemoguće- jer razni pokušaji s medicinskim preparatima nisu mi pomogli- danas imam sređen život bez droge i alkohola. Majka Elvira, utemeljiteljica Zajednice, dala mi je lijepu poruku: “Mi nismo ovdje da ozdravljamo, već da ljubimo…”
Takav stav Cenacolo i danas odžava u svom radu i djelovanju. Tamo sam upoznao mnogo mladića. Neki su poput mene u potpunosti ozdravili, a neki, nažalost nisu uspjeli. Problem je što čovjek,kada se vrati u izvanjski svijet, zaboravi na Bogai molitvu koja je u zajednici bila početak i završetak svakoga dana. U tom lutanju bez Božjeg pouzdanja nekolicina njih ponovno se vrati drogi, predozira se i nažalost završi kobno, tj. umre. Ja sam održao takav način života i tvrdim da je Bog onaj koji spašava,u njemu sam pronašao svoj smisao.
Svaki dan molim i čitam Bibliju. Danas se pripremam za teologiju i želim poistati svećenik. Ono što je Bog za mene učinio svjedočit ću dokraja svog života,jer velika su djela Njegova među onima koji ga zazivaju. Sam Krist, ljubeći nas i predajući svoj život za nas, jasan je primjer kako bismo trebali živjeti. Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga i pronaći ćeš svoj smisao i biti sretan. Svi poroci lažni su i kratkotrajni. Bog vas blagoslovio! (I.K)
Vrisak.info
