Hrvatska pijanistica i pjesnikinja iz Dubrovnika Ivana Marija Vidović, koja je krajem siječnja s majkom, također glazbenicom, boravila u Međugorju, bila je gošća emisije Radija Mir Međugorje “Kulturni mozaik”.
Govoreći o tom mjestu mira i molitve, kazala je za Radio Mir da su joj upravo majka i njezina hodočašća u Međugorje bili poticaj da i ona sama ovdje hodočasti i to je bilo u vrijeme njezina studija u Ljubljani. Dolaskom u Međugorje osjetila je snažnu preobrazbu i želju da se ponovno vrati.
– Kojim riječima to opisati? Mislim kako je najbolje to opisati riječju – želja, strahovita želja za povratkom. I slušala sam i gledala svoju majku te svjedočila njezinoj preobrazbi, preobrazbi u duhovnom smislu, obnavljanju samih nas, preispitivanju, poboljšavanju, razgovoru sa samim sobom, sa Svevišnjim i s dragom, premilom nam Majkom, koja nas same dovodi u taj dijalog s nebesima i napravi interakciju, prvenstveno da nas smiri, da nam kaže: “Stani malo, udahni” – kazala je glazbenica Vidović za Radio Mir Međugorje.
Ivana Marija odrasla je uz majku glazbenicu i brata, koji joj je također bio glazbeni uzor i podrška, a iznimno je glazbeno nadaren. S glazbom je, kaže Ivana Marija, sve išlo spontano.
– Spontano, jako, jako spontano, kako i vjera u nama treba teći. I mislim da je najljepše tako. Ako se forsira, teško može ići. Može, ali pukne. Cijelo vrijeme molim dok sviram, razgovaram s nekim sferama koje su iznad nas, koje su oko nas i u nama. I smatram da je ta interakcija s duhovnošću kroz glazbu moja misija. I hvala Bogu da se mogu i riječju izraziti jer ne vole baš svi ljudi glazbu – kazala je.
Kad je riječ o nastupima, posebno pamti one u ratnom Dubrovniku.
– Pamtim nastupe u ratu, kad nije bilo svjetla pa sam svirala u mraku. To je za mene ostalo zauvijek posebna dimenzija jedne velike hrabrosti. I želje da ljudima dam nešto lijepo, tračak nade. Bila sam jako mlada, ali sam osjetila potrebu za svjetlošću u velikoj tami. S druge strane, pamtim nastup u jednoj od najvećih dvorana svijeta, u San Paolu u Brazilu. Jedino što pamtim, a to nije moj nastup (nisam znala ni gdje su mi ni ruke ni noge, jer kad te slušaju tolike tisuće ljudi, ne znaš ni koja ti je lijeva ni koja je desna), jest pljesak. Sjećam se pljeska koji je zvučao otprilike kao da slijeće zrakoplov – kazala je Vodvić za Radio Mir Međugorje.
Uz glazbu, ova Dubrovčanka piše i poeziju, a potrebu za pisanjem osjetila je baš u ratu.
– Želja je bila okolo lansirati dubrovački govor – kaže te dodaje kako joj je velika inspiracija bio i nono pa joj je jedna od prvih pjesama i bila “Moj nono”. Inspiriraju je priroda, visibabe koje proviru iz snijega, duhovnost, vjera, religiozne teme, rat, patnje, ljubav.
Inače, početkom godine objavljena je antologija “Jadranskih sirena zov” koja obuhvaća spomen i rad književnica – od Cvijete Zuzorić i Anice Bošković do današnjega doba, a u koju je uvrštena i poezija dubrovačke pijanistice Ivane Marije Vidović.
Vrisak.info
