Federalno ministarstvo rada i socijalne politike obavijestilo je javnost je da se, u skladu sa Zakonom o praznicima, koji se primjenjuju kao federalni zakon na osnovi Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona, odnosno Zakona o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom, Međunarodni praznik rada ne slavi samo 1. svibnja, već i dan poslije.
I u Republici Srpskoj je tako nekako. No, neki će i na Praznik rada morati raditi kako bi drugi mogli slaviti. Pa i više od dva dana. Pojavio se i vic: Haso pita Muju:
– Kad ove godine pada 1. svibnja?
– Negdje petog-šestog – odgovori Mujo.
Oko 80 država u svijetu 1. svibnja slavi kao Međunarodni praznik rada. Kako stvari u svijetu stoje, tamo gdje se više radi, rad se slavi samo jedan dan, a gdje se radi manje, slavi se više – dva dana. Inače, za kršćane zapadnog svijeta na 1. svibnja pada blagdan svetog Josipa Radnika, a posebno se slavi u župama kojima je zaručnik Blažene Djevice Marije i hranjenik malog Isusa nebeski zaštitnik.
Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike prosvjede radnika 1. svibnja prije točno 140 godina (1886. godine) u Chicagu. Radnički sindikati su u SAD-u tražili osmosatno radno vrijeme i štrajkali. U jednom sukobu s policijom ubijena su četiri štrajkača pa su radnici odgovorili demonstracijama.
Dana 1. svibnja 1886. godine organiziran je opći štrajk, a u samom Chicagu oko 40.000 radnika je demonstriralo. Bilo je i pucnjave, a 4. svibnja na nekom okupljanju netko je bacio bombu koja je usmrtila nekoliko policajaca. Policija je u silnom metežu pucala na demonstrante i ubila četiri, a više njih ranila.
Pet optuženih organizatora štrajka i prosvjeda osuđeno je na smrt, a dvojica na doživotnu robiju. Tri godine poslije komunistička Internacionala odlučila je da se 1. svibnja obilježava kao Međunarodni dan opće solidarnosti radnika, a poslije kao Međunarodni praznik rada.
Slavi se u oko 80 država na svijetu, ali ne u svima baš 1. svibnja. U nekim zemljama slavi se prvog ponedjeljka u svibnju. Od 1894. u SAD-u Praznik rada slavi se prvog ponedjeljka u rujnu u čast doprinosa američkih radnika američkom gospodarstvu.
Možda zbog toga što Amerikancima nije baš ugodno Praznik rada slaviti 1. svibnja zbog nemilih događaja u Chicagu tog nadnevka 1886. godine. U SAD-u se smatralo da su ljevičari i komunisti odlučili da se praznik posvećen radu i radnicima slavi upravo 1. svibnja, piše Frano Vukoja za Večerni list.
A onda su se štrajkovi radnika počeli događati i u komunističkim zemljama. Krajem 80-ih proizvodni radnici jednog društvenog poduzeća u Hercegovini štrajkali su, a zaposleni u administraciji tog poduzeća nisu bili u štrajku. Novinari su pitali štrajkače da nešto kažu o štrajku, a jedan štrajkač reče:
– Mi koji radimo ne radimo, a oni koji ne rade – rade!
Nakon pada komunizma radnici u bivšim komunističkim državama nisu bili zadovoljni svojim položajem. Najčešće su štrajkali djelatnici u državnom sektoru, kao što su prosvjeta i zdravstvo. Kad su rad i nerad u pitanju, Bosna i Hercegovina je, kao u mnogočemu drugomu, priča za sebe. Problem velike nezaposlenosti prerastao je u problem nedostatka radne snage. “Izvoz” radne snage rezultirao je uvozom radnika iz država u kojima je BiH “obećana zemlja”.
Nedostatak radne snage u BiH dobro je došlo umirovljenicima s malim mirovinama koji popunjavaju slobodna radna mjesta. Nekima se tako ostvarila davna želja: “Da mi je konačno otići u mirovinu pa početi nešto raditi!” Pitali su jednog takvoga kako živi, a on odgovori:
– Sin mi je u mirovini, a ja i sad pomalo radim. Bože, podrži!
Minimalac je podignut na tisuću KM, a prosječna plaća u FBiH povećana je na gotovo 1600 KM. No medijalna plaća (ona na polovini svih poredanih plaća od najniže do najviše) znatno je niža od prosječne, koju “napuhavaju” neke visoke plaće, od kojih običnim ljudima zastaje dah. Fata je upitala Muju:
– Je li ti gazda povećao satnicu?
– Jest, jest, umjesto osam sati dnevno, povećao mi na devet sati dnevno – objasni joj Mujo.
Sjekira u med upala je onima koji su mladi otišli u pristojnu mirovinu pa “ubijaju dosadu” radeći pola radnog vremena. Sve češće se zapošljavaju i – srednjoškolci. Kad su njihovi očevi mogli ići na omladinske radne akcije, zašto ne bi i oni stjecali radne navike? Mnogi mladi još uvijek preferiraju radno mjesto u državnom sektoru. Pitali su jednog prosvjetnog djelatnika da nabroji tri razloga zašto se odlučio za rad u prosvjeti, a on odgovori:
– Lipanj, srpanj i kolovoz!
Jedan mladić se nakon završetka studija javi na natječaj za radno mjesto u državnom poduzeću. Direktor poduzeća ga upita:
– Zašto vam je baš toliko stalo da radite u državnom poduzeću?
– Daj, tata, ne postavljaj glupa pitanja – uzvratio mu je mladić.
Sjećamo se razgovora (ne)ugodnog između nezaposlenog Hercegovca i njegove prijateljice, supruge vlasnika tvrtke:
– Možeš li mi u vašoj firmi nać’ neki posa’, da je lak, a “parali”?
– Može jedino kad moj čovik ode u penziju – odgovorila je.
U jednoj od zemalja na “brdovitom Balkanu” otac reče “sinu razmetnom”, kojemu se nije svidjelo ni jedno ponuđeno radno mjesto:
– Moraš negdje raditi, ne mogu te ja više uzdržavati!
– Izdrži, legendo, još par godina dok me djeca ne preuzmu – uzvrati sin.
Vrisak.info
