Prije deset godina, tadašnji studentski kapelan don Damir Stojić upoznao je jednog, naizgled sasvim običnog, studenta ekonomije iz Dubrovnika, Tomislava Šimunovića.
Nije bio osobito pobožan, ali pokazivao je interes, dolazio je na vjeronauke, molitvene susrete i događanja zajednice „Božja pobjeda“.
Malo po malo, rodilo se prijateljstvo koje će s vremenom prerasti u nešto mnogo dublje, zajednički hod prema svećeništvu.
Kako su postajali bliskiji, don Damir je često vodio Tomu sa sobom na različita duhovna putovanja po Hrvatskoj i Europi.
Jedne noći, vraćajući se s duhovne obnove iz Njemačke, stigli su u Zagreb iza ponoći.
Umoran za nastavak vožnje, don Damir mu je predložio da prespava u salezijanskom samostanu na Jarunu.
Sutradan, nakon doručka, ponudio mu je da se trajno useli u samostan, jer su salezijanci te godine otvorili jedan dio kuće za smještaj studenata.
Tomislav je isprva odbio, ali je na kraju, uz obećanje da će imati svoj ključ i slobodu dolazaka i odlazaka, pristao.
To će se pokazati kao prekretnica u njegovom životu.
Danas, deset godina kasnije, Tomislav Šimunović proslavio je svoju mladu misu u rodnoj župi u Rožatu kraj Dubrovnika.
U propovijedi mu je govorio upravo don Damir, koji je s ponosom istaknuo koliko mu je čast što je bio dio Tomina duhovnog puta.
“Dragi Tomo, budi svet i vjeran svećenik i hvala ti što si se odazvao Božjem pozivu. Bog te blagoslovio!”, poručio mu je don Damir.
Priča o Tomislavu Šimunoviću svjedočanstvo je o tome kako Bog djeluje tiho, postupno i kako jedno iskreno prijateljstvo može otvoriti vrata zvanju koje mijenja čitav život.
Vrisak.info
