Na 30. godišnjicu genocida u Srebrenici, prisjećamo se ne samo brojki i službenih komemoracija, već i tihih, potresnih priča koje svjedoče o ljudskoj hrabrosti, boli i ustrajnosti.
Među njima posebnu težinu nosi život Ramiza Nukića – čovjeka koji je proveo više od dva desetljeća tražeći kosti onih koji su ubijeni u srebreničkom genocidu.
Njegova priča dirnula je mnoge, a spisateljica Marina Radoš ju je ponovno podijelila s javnošću – sirovu, snažnu i bolno istinitu.
Tekst prenosimo u cjelosti:
“I ove godine, na 30. godišnjicu genocida u Srebrenici želim s vama podijeliti priču o Ramizu Nukiću, najusamljenijem čovjeku na svijetu jer ljudi s najispravnijim ciljevima kad tad ostaju potpuno sami.
“Kad sam pronašao kosti svoje braće, bio sam sretan kao da sad sa mnom sjede u kući.”
Ramiz Nukić je od 2001. godine do 2022. godine kad je umro, dakle više od dvadeset godina, u šumama na brdu Kamenica skupljao kosti i koštice stradalih u genocidu u Srebrenici.
Nije otkopavao kosti, nego ih je nalazio po tlu. Kao u filmu strave i užasa u kojemu stojiš na svom brdu, a oko tebe trunu ruke i glave tvojih prijatelja, komšija i rodbine.
Čovjek je po zemlji skupljao kosti ljudskih bića kao da su kamenja. I slagao ih kao da su bile mozaik, a ne ljudi s nafakom, majkom i sudbinom.
Ramiz je 2001. godine odlučio sam pronaći kosti svog oca i braće koji su stradali 1995. godine, a kada ih je pronašao, počeo je skupljati kosti svojih susjeda, prijatelja, sugrađana i njemu sasvim nepoznatih ljudi.
On je golim rukama skupljao prste, podlaktice, zube i ramena muškaraca i dječaka. Kao u najstravičnijem horor romanu, koji nikome takav stravičan ne bi pao na pamet. Kao u prikazu noćne more u kojoj na kiši i vjetru propadaju i nestaju ramena, leđa i zagrljaji braće, rođaka, učitelja i sinova.
Njegov život, jedan jedini, dvadeset godina se svodio na šetnju šumom i traženje kostiju ljudskih bića. Svoj život, jedan jedini, proveo je potpuno sam u toj šumi.
Ramiz je na svoje brdo, kao da više uopće ne živi na ovoj planeti, odlazio svaki dan kako bi sastavljao kosti nečije djece. Potpuno besplatno. Potpuno sam.
Potpuno odbačen u svojoj dirljivoj misiji od koje se nije mogao maknuti.
Te kosti i koštice su bile posvuda, ostavljene na tlu i nepokopane. Tijela su istrunula na zemlji i iza sebe ostavila odjeću, čizme i osobne predmete. Ta šuma bila je puna ljudskih bića koja su ubijena i zaklana kao životinje, a zatim ostavljena da ih ispere kiša, vjetar i vrijeme. Kao da na ovoj planeti nikad nisu bili.
Za svog je života ovaj Ramiz Nukić u šumi na Kamenici pronašao ostatke više od 300 ljudi. Naučio je anatomiju i kako izgleda svaka od 213 kostiju odraslog muškarca i svaka kost dječaka.
Za sav njegov trud, netko je drugi pokupio priznanja. Za njegov rad, netko je drugi uzeo novac. Za njegovu misiju, netko je drugi držao govore.
Dok je on umirao od plućne bolesti, ljudi iz njegovog kraja su ubijali respiratorima i zarađivali na respiratorima tražeći milost na račun toga što je i njihov otac istrunuo u istoj ili obližnjoj šumi.
Dok se na ime Srebrenice zarađivao najprljaviji novac ove civilizacije, ovaj nesretni čovjek je kao u nekom stravičnom filmu kojemu se ne bi povjerovalo, siromašan i bolestan svaki dan skupljao kosti. Umro je 2022. godine u 63. godini života. Nitko mu nikada nije odao priznanje.
Ramiz Nukić je jedan od onih zbog kojih se nadamo da postoji Božja pravda i da se u raju sastao s onima čije je kosti pronašao i sastavio. Slava mu.
Priča Ramiza Nukića nije samo opomena, ona je ogledalo savjesti cijelog društva.
U vremenu kad se tragedije često svode na političke govore i deklarativna sjećanja, njegov tihi, svakodnevni hod kroz šumu bio je čin najdublje ljudskosti.
Dok su drugi govorili, on je radio.
Dok su se brojni kitili titulama i novcem, Ramiz je u tišini obnavljao dostojanstvo onima kojima je ono oduzeto.
Iako je preminuo bez priznanja, on ostaje moralni stup jednog vremena kao simbol čiste, nesebične borbe za istinu.
Vrisak.info
