Na svojoj Facebook stranici Damir Markuš podijelio je snažan i potresan zapis o danima nakon proboja iz Vukovara, o onome što se rijetko opisuje, o mješavini olakšanja, boli, straha i nevjerice koja je pratila branitelje nakon izlaska iz grada.
Njegova ispovijest, prožeta emotivnim detaljima, otkriva dramatične trenutke koji su uslijedili odmah nakon što su se probili iz okupiranog Vukovara, ali i složene i teško shvatljive okolnosti koje su ih dočekale u Zagrebu.
„Ponovno čovjek, ponovo rođen“
Nakon proboja, Markuš opisuje gotovo nevjerojatan osjećaj – običnu večeru. Ne hranu s ratišta, ne konzerve i mrvice pojurene u žurbi, nego pravi, topli obrok.
„Prava ljudska večera, kakav bal i preporod za želudac“, zapisao je.
Ta večer označila je povratak nečemu što su zaboravili – normalnosti.
Te noći prvi put nakon dugo vremena legao je bez straha od granata i pješačkih napada. Ali san nije dolazio. Misli su ga vraćale onima koji nisu uspjeli krenuti s njima, ranjenicima ostavljenima iza linija. Pitanje „što li je s njima?“ proganjalo ga je i nakon slobode.
Dolazak u Zagreb, umjesto olakšanja, novi strahovi
Grupa od dvadesetak preživjelih HOS-ovaca autobusom je stigla u Zagreb i parkirala na Trgu bana Jelačića. Bili su naoružani, iscrpljeni i zbunjeni.
„Tu i tamo bi nas netko od prolaznika pitao odakle smo“, prisjeća se.
Uskoro im prilazi Dobroslav Paraga, tadašnji predsjednik HSP-a, upozoravajući ih da je trg pun policije i specijalaca. Razlog? Optužnica branitelja Vukovara onima koji su ih ostavili bez pomoći – optužnica koja je kod nekih izazivala strah da bi se branitelji mogli osvetiti.
Strah da će ih uhititi: „Kako je moguće da se nakon svega moramo bojati svojih?“
U Starčevićevom domu Markuš i suborci saznaju da ih policija navodno čeka pred domovima — da bi ih uhitila.
„Pao mi je mrak na oči. Nakon svega što smo prošli, sada bismo se trebali boriti i s našima?“ zapisao je.
Zbog toga se brzinski organizira naoružana pratnja iz Kutine, u civilu, kako bi ih sigurno odvela kućama.
Susret s Dokovom suprugom, trenutak koji para srce
U bazi im dolazi supruga Tomislava Lesića Doka, tražeći informacije o mužu.
Markuš, Kvesić i Gelo govore joj jedino što su znali, da je ostao ranjen u bolnici i da vjeruju da je tamo najsigurnije.
Kasnije se ispostavilo da to nije bilo tako.
Dok je bio prva identificirana žrtva masovne grobnice na Ovčari.
„Nismo dalje pričali, nije se imalo više što reći“, stoji u zapisu.
Povratak kući: Suze, ponos i automatska puška u krilu
Na putu prema Kutini Markuš cijelo vrijeme u rukama drži otkočenu pušku – spreman na sve, čak i na sukob s policijom, jer je mislio da bi ih mogli pokušati privesti.
„Bio sam sit borbi, smrti, želio sam malo mira, toplinu doma“, piše.
U Popovači se susreću s načelnikom policije iz Kutine, koji jamči da problema neće biti. I nije ih bilo.
Negdje oko dva ujutro konačno stižu u Kutinu.
„Poljubio sam zemlju, a i suza je bilo“, priznaje.
Kutina – naziv po kojem su ga zvali u Vukovaru, pa čak i šifrirali na motoroli – dočekala ga je živa i cijela.
Završetak puta: Susret s obitelji
Prije povratka kući, odlazi vidjeti svoju Kseniju. Njezina mlađa sestra, otvarajući vrata usred noći, jedva ostaje na nogama.
„Vjerojatno sam izgledao kao duh“, piše Markuš.
Ubrzo nakon toga stiže doma – nalazi obitelj na okupu. To je bilo jedino što je želio.
Zabilježena uspomena i fotografija koja govori više od riječi
Objavi je priložena i fotografija nastala u Vinkovcima, nakon proboja i presvlačenja krvavih uniformi.
Na slici stoje: Damir Markuš, Velimir Kvesić i Petar Gelo, autor fotografije je Viktorin Jurić.
Priča je dio knjige „58. HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca“ – svjedočanstva o hrabrosti, boli, žrtvi i ljudskosti.
Vrisak.info
