Otapaju se tijela stotina poginulih na Everestu, među njima i Hrvat

Svoju najnoviju ekspediciju na Himalaju Stipe Božić u listopadu 2015. nije najavio kao još jedno osvajanje najvišeg planinskog vrha na svijetu iz sportskih pobuda, nego kako bi pronašao svog davno izgubljenog prijatelja, Antu Bućana iz Splita. Božić je Everest do tada osvajao dvaput, 1979. i 1989., svaki put u društvu nekog od slovenskih kolega i nepalskog pomagača. Hrvatsko-slovenski poduhvati na Himalaji tih godina, u to vrijeme vođeni kao jugoslavenske ekspedicije, bili su sam svjetski vrh. No, u ekspediciji 1983. izgubili su dvojicu, Bućana i Nejca Zaplotnika. Zaplotnika su ubrzo našli, ali je mladi sportaš ubrzo umro na planini, te su ga tamo i sahranili. Bućan je, međutim, izgubljen, već 36 godina zamrznut u drevnom ledu Himalaje, jer Božić ga nije uspio pronaći niti 2015, piše Express. 

Jedna druga tragedija, neusporedivo veća, ona koja pogađa i čovječanstvo i sav život na Zemlji, posljednjih godina čini sve izvjesnijim da bi Stipe Božić ipak mogao doživjeti oproštaj od svog prijatelja iz mladosti. Riječ je o užasnim vijestima iz Nepala. “S Mount Everesta u posljednjih nekoliko godina osobno sam skinuo desetak tijela poginulih planinara, a jasno je da ih se pojavljuje sve više i više”, kazao je istodobno za CNN i BBC Ang Tshering Sherpa, bivši predsjednik Nepalskog planinarskog udruženja.

Razlog zašto su on i aktualni predsjednik Udruženja voditelja ekspedicija u Nepalu Dambar Parajuli sada pokrenuli ovu temu jest taj što time žele natjerati vlasti Nepala da učine više za zaštitu penjača na Himalaji, posebno na Mount Everest nakon što su vlasti NR Kine poduzele određene korake s tibetske strane. Danas 66-godišnji Ang Tshering Sherpa karijeru je počeo prije skoro 40 godina u turističkom pružanju posebnih usluga planinarima, ali je vremenom, kako je primjećivao sve veće posljedice po Mount Everest uslijed klimatskih promjena, a istodobno i sve veće opasnosti po planinare, jer su snijeg i led postajali sve nestabilniji, uvelike se posvetio ekološkom aktivizmu.

“Zbog klimatskih promjena i globalnog zagrijavanja snijeg i led sve se brže otapaju i sve češće otkrivaju tijela poginulih koja onda nalaze planinari”, kazao je.

Od prvih ekspedicija iz 1922. do danas na toj planini izginulo je više od 300 ljudi, a kako ih se na vrh uspješno uspelo njih 4800, ispada da na svakih 16 koji se domognu Mount Everesta, dođe jedan koji smrtno strada. 2014. godine bilo je 17 poginulih, godinu poslije 19 poginulih, redom pod lavinama. No, na toj planini gine se i od srčanih i moždanih udara, od gušenja jer je pri vrhu količina kisika u zraku samo trećina one na razini mora, od smrzavanja, obrušavanja kamenja, leda i snijega, naprosto od pada i konačno od propadanja u pukotine u ledenjacima. Tijekom skoro jednog stoljeća penjanja na Mount Everest spušten je u podnožje tek jedan manji broj stradalih, što znači da ih je na planini, u ledu, ostalo jako puno, prema nekim procjenama oko 250.

Ako bi se u računicu krenuli ubrajati i svi drugi vrhovi, posebno onaj najsmrtonosniji na svijetu, K2, broj planinara koji su godinama i desetljećima mrtvi zarobljeni u ledu broji se u pustim stotinama, a jedan od njih je i 1983. godine poginuli Ante Bućan. Božić, Bućan, Zaplotnik i također Slovenac Viki Grošelj u proljeće 1983. krenuli su na Himalaju kako bi se popeli na vrh Manaslu, s 8165 metara osmi najviši na svijetu.

U hrvatsko-slovenskoj ekspediciji bili su to sve sami prekaljeni, iskusni planinari. Božić i Zaplotnik čuveni po osvajanju Mount Everesta, Grošelj legenda slovenskog planinarstva, uopće na području cijele Jugoslavije. No, kako je riječ o sportu u kojem je nemala realna opasnost od pogibije sastavni dio računice i planiranja, niti to što je bila riječ o četvorici svjetskih alpinističkih prvoligaša nije bilo nikakvo jamstvo protiv opasnosti. Oni su toga bili svjesni, zato su posebno, kao ozbiljni planinari, činili apsolutno sve kako do toga ne bi došlo. Samo, dok su silazili iz visinskog logora, na dvojicu od njih obrušio se veliki komad leda i odnio ih sa sobom ravno u ledenu smrt. Zaplotnika su pronašli, a Bućan…

Čak niti samo za Mount Everest, kamoli za cijelu Himalaju, nitko ne može znati koliko točno tamo leži zamrznutih poginulih planinara i šerpa. U međuvremenu su klimatske promjene počele ostavljati ekstremne tragove i sve su češće prijave pronalaska tijela davno poginulih. Nekoliko podataka pokazuje klimatsku katastrofu koja se odigrava na “Krovu svijeta”.

Najnovija mjerenja dubinskih temperatura ledenjaka Khumbu podno Mount Everesta pokazala su -3,3°C, odnosno čak dva stupnja više od uobičajenih. 2017. baš na tom ledenjaku u Logoru 1 ukazala se ruka davno poginulog planinara. Na drugom mjestu malo dalje iste se godine na površini ukazao još jedan leš. Uopće, tamo gdje je najravnije, tamo se pojavljuje i najviše mrtvih. Isto se događa i u Alpama, jer su, isto kao i Arktik, Antarktik Grenland, ledenjaci po najvećim svjetskim planinskim masivima najpogođeniji klimatskim promjenama. Leševi stotina i tisuća zamrznutih po planinama tijekom povijesti, sada se otapaju i susreću s modernim živim ljudima.

U kolovozu 2017. Express je pisao o otkriću trojice planinara u talijanskom dijelu Alpa koji su poginuli 22 godine ranije. Mjesec ranije sa švicarske strane pronađena su tijela bračnog para lokalnih seljana koji su u ledu Alpa nestali čak 75 godina ranije. Koliko god bilo potresno ukazanje tijela iz davnih osobnih tragedija, ovako masovno otapanje leševa koji su do prije nekoliko godina bili pod metrima leda, pokazuje masovnost otapanja leda na kojega su priroda, klima, sve ono o čemu ovisi čovječanstvo, bili prilagođeni kao da se neće otopiti nikada. 2016. u Tibetu na Himalaji na visini od 6300 metara otopila su se tijela Alexa Lowea i Davida Bridgesa.

U Italiji je prije tri i pol godine u jednom trenutku glavna vijest bila da je globalno zatopljenje na jednom glečeru u talijanskim Alpama na vidjelo iznijelo tijela dvojice vojnika iz Prvog svjetskog rata, zapravo nestalih pred sam kraj, 1918. Ratovalo se i na takvim mjestima i po svoj prilici je neka od granata izazvala lavinu ili nekakvo obrušavanje koje ih je zatrpalo. Jednome su u džepu pronašli ljubavno pismo supruge Marije na češkom jeziku. U siječnju 2011. u Argentini su pronašli savršeno očuvane ostatke troje djece, umrle prije čak 500 godina. Muškarac koji je sa svojom mulom još u 16. stoljeću propao u pukotinu na glečeru u švicarskim Alpama, također je nedavno pronađen. Pronalaze se i ostaci rimskih novčića, obuće iz brončanog doba, ostaci konja iz željeznog doba, a neki ostaci predstavljaju i ekstremnu opasnost po ljude i životinje danas. U Sibiru je nedavno zbog otapanja došlo do epidemije antraksa među sobovima jer se otopilo tijelo u prethistoriji od antraksa umrle životinje. Oslobađaju se virusi kakve čovječanstvo ne pamti. Najspektakularnije je bilo otkriće muškarca nazvanog “Ötzi” iz 1991., iznenađujuće dobro očuvanog, s obzirom da je stradao u Alpama oko 3300. godine prije Nove ere.

Prije nešto manje od tri godine na ledenjaku Morteratsch u kantonu Graubunden u Švicarskoj pronađeno je tijelo njemačkog skijaša koji je nestao skijajući 30. kolovoza 1963. kad je imao 36 godina. Morteratsch je jedan od izdašnijih “izvora” davno poginulih ljudi u Alpama. Vrhovi mu sežu preko 4000 metara u visinu i tu se još uvijek nalazi zamrznuto četrdesetak planinara i skijaša. To isto događa se diljem svijeta. Arktik se tako opako otapa da se procjenjuje da će u ljeto 2030. sasvim ostati bez leda. Grenland svake godine izgubi oko 100 milijardi tona leda. Antarktik, za kojega se smatralo da je otporniji na klimatske promjene, također sve brže gubi svoje ogromne ledenjake veličine Istre ili Like koji se raspadaju i kližu u more. Izumiru ribe, biljke, životinje, najgore od svega je to što tamo gdje nestane led, površina Zemlje više nije bijela, Sunčeva svjetlost više se ne reflektira nazad u svemir u udjelu od 90 posto, nego Zemlja upija neusporedivo više svjetla i topline, sve se više zagrijava. Samo u posljednjih 13 godina ledenjak Chhota Shigri na Himalaji izgubio je 12 posto svog volumena. To što je ledenjak Gangotri u 16 godina izgubio 12 posto, ne da nije manja tragedija, nego čak i veća, jer je riječ o ledenjaku s kojega potječe rijeka Ganga. A kada ona ostaje bez vode, bez vode ostaje najveći dio prirodnog svijeta Indije i njenog stanovništva od 1,4 milijarde ljudi…

Ang Tshering Sherpa pričao je još 2007. za WWF da je već u 1960-ima počeo primjećivati klimatske promjene u Himalaji. Ovaj vrlo ugledni i utjecajni Nepalac rođen je 1953. u seocu Khumbu na visini od 3790 metara, na jednom od puteva planinara prema Mount Everestu, te je od djetinjstva upućen i na planinu i na sve što se tiče planinara i na utjecaje sa Zapada, a s druge strane i na ekologiju i propadanje tog dijela svijeta. Rekao je da je kao dječak bez problema tjerao stado jakova preko ledenjaka Ngusumba, da im je tamo bio trgovački put prema Tibetu. Riječ je o visinama od oko 6000 metara. “Jezero Imja, danas na visini od 5000 metara, nije postojalo. Prvi put se pojavilo 1962. kao mala bara. Danas je to jezero dugo kilometar i pol i može svakog trenutka izliti nizbrdo”, opisivao je.

U kolovozu 1985. točno to se dogodilo s jezerom Dikcho na visini od 4365. Strašna poplava pobila je mnoštvo ljudi nizbrdo, porušila kuće, ceste, škole, kompletnu infrastrukturu. Takvih jezera danas je na Himalaji mnoštvo. Samo za jezero Imja satelitske snimke pokazuju da površinski raste za 0,02 kilometra četvornih godišnje. S Himalaja, nadalje, vodom se napajaju ogromna područja Kine, Indije i Indonezije, tolika da na njima živi dvije milijarde ljudi, više od četvrtine kompletnog čovječanstva. Dođe li do kolapsa tog leda, a sve se kreće u tom smjeru, doći će do ekonomskog i prirodnog uništenja, do gladi, posljedično ratova, sukoba, do jedne milijarde klimatskih izbjeglica, što je 1000 puta više od izbjegličkog zbjega što je 2015. politički uzdrmao Europu.

Dnevnik.ba