– Ne vraćam se više u Njemačku. Konačno sam ovdje gdje se jedino osjećam sretnim i ispunjenim. Velika je to bila odluka, koju smo supruga i ja zajedno donijeli i dugo smo o njoj razgovarali, no srce je presudilo jer jedino se ovdje osjećamo sretnima i ispunjenima. Ovaj smo put odlučili vratiti se jer više ne želim mjeriti vrijeme od dolaska do dolaska kući na odmor i blagdane, dok se sve ostalo pretvara u posao. Novca nikada dosta, a mi smo za ovo vrijeme uspjeli napraviti kuću i nadamo se da ćemo ovdje dobiti posao jer smo optimistični kada smo doma – kaže Pavo za Večernji list.
Ovih dana Posavina je udvostručila broj stanovnika jer blagdane Svi sveti i Dušni dan iseljeni Posavljaci ne propuštaju provesti u rodnom kraju. No, pronašli smo jednog od njih koji je kupio kartu u jednom smjeru jer se ne želi više vraćati u Njemačku, već svoj život s obitelji namjerava provesti u rodnim Grebnicama.
Pavo Mijić iz Grebnica nakon 11 godina rada u Njemačkoj kao medicinski tehničar vratio se sa suprugom Marinom i kćeri Valentinom u svoje Grebnice, a osmijeh ne silazi s njegova lica dok nam priča o svojoj odluci.
Bit će posla…
– Ne vraćam se više u Njemačku. Konačno sam ovdje gdje se jedino osjećam sretnim i ispunjenim. Velika je to bila odluka, koju smo supruga i ja zajedno donijeli i dugo smo o njoj razgovarali, no srce je presudilo jer jedino se ovdje osjećamo sretnima i ispunjenima. Ovaj smo put odlučili vratiti se jer više ne želim mjeriti vrijeme od dolaska do dolaska kući na odmor i blagdane, dok se sve ostalo pretvara u posao. Novca nikada dosta, a mi smo za ovo vrijeme uspjeli napraviti kuću i nadamo se da ćemo ovdje dobiti posao jer smo optimistični kada smo doma – kaže Pavo.
Ohrabruje ovakav primjer obrnute migracije – od Zapada prema Posavini osobito jer se radi ne više o osobama treće životne dobi, koje se najčešće vraćaju, već mnogo mlađima. Pavo dodaje kako se mnogo njegovih poznanika i prijatelja raspitivalo o povratku u Posavinu.
– Mnogi još oklijevaju, najviše zbog posla, ali kako čujem, u susjednom Orašju grade se tvornice pa će biti posla, a onda vjerujem da će i oni doći.
Na pitanje smatraju li da im ipak povratničke Grebnice ne nude kvalitetu života kao u velikom gradu, Marina spremno odgovara:
– Naprotiv. Smatram da je ovdje mnogo sigurniji život. Ne razmišljam kada se Valentina igra u dvorištu. Mislimo da je ovdje školstvo još i bolje nego u Njemačkoj. Ovdje je manje djece, manje su skupine u razredu. Upisana je redovito u školu u Domaljevcu, ima organiziran prijevoz za školarce. Mislimo da kći ovdje ništa neće izgubiti. Ovdje je bolje nego u Njemačkoj jer su i veće mogućnosti, sretnija je. I mi smo ovdje završili školu i super smo se snašli i tamo pa se nadamo da ćemo i ovdje – kaže nam Marina.
Pavo, kao da se otrgnuo od nevidljivih lanaca, diše slobodno.
– U Njemačkoj smo samo brojili dane kad ćemo kući, čekali kada će godišnji da provedemo neko vrijeme koje prođe za tren, onda opet natrag. I onda dođeš tamo gdje je sve na sekundu, nemaš vremena ni za što, osim za rad, pa onda opet čekanje kad ćeš na godišnji. Jednostavno, čežnja za kućom vratila nas je domu. Živjet ćemo ovdje sa svojim narodom, tu u svome kraju. Eto, to nam je cilj – poručuju Mijići.
Supruga Marina kaže kako im je u takvoj odluci mnogo pomogao i župnik njihove župe u Grebnicama fra Marijan Živković, koji svojim autoritetom ulijeva dodatnu duhovnu snagu. Posjetili smo i skromnog župnika u crkvi sv. Jakova Markijskog u Grebnicama, ne voli isticanje, no čini velike pomake u svojoj župi.
– Prvi val iseljavanja i odlazaka dogodio se tijekom rata, i to zbog razaranja. Zbog teških borbi ljudi su jednostavno morali otići. Drugi val iseljavanja bio je nakon poplave 2014., kada su mnoge obitelji i njihove kuće stradali u poplavi i trebali su zaraditi više novca da bi se sve to obnovilo, a treći val odlaska je, zapravo, ulaskom Hrvatske u EU, kada se otvorilo veliko tržište rada na Zapadu pa su se onda i ljudi odlučili otići iz naše župe, tako da u njoj sada trenutačno boravi i živi njih oko 600 od 2500, koliko je bilo u formiranju župe. Ipak, ohrabruju novije migracije od Zapada prema rodnom kraju, što bilježi i ova posavska župa. Mijići nisu jedini primjer, a siguran sam da će ih biti sve više – smatra župnik fra Marijan Živković.
Tu nam je obitelj, dom…
– Posljednje dvije godine naši župljani po dolasku iz inozemstva sve više i ozbiljnije pričaju o povratku. To je zanimljivo i to je nešto što je nama radosna vijest. Nama koji ovdje živimo ništa ne nedostaje, ali nam nedostaju upravo ti naši ljudi koji su vani i radno sposobni. Nedostaju nam djeca od kojih su mnoga rođena upravo u zapadnim zemljama, a krštena ovdje. To je neka poveznica. Tu smo. Tu nam je obitelj, tu nam je dom, rodbina. I vjerujem da bi svi puno bolje i kvalitetnije živjeli kada bi se naši ljudi vraćali jer bi se unijelo puno više živosti, radosti, ono što sama djeca donose u ovaj naš svijet.
Znači, najveće bogatstvo upravo su ljudi i jedino što nam nedostaje to su oni, a neki se, evo, i vraćaju u našu župu. Poželio bih dobrodošlicu i radujemo se svakome tko i razmišlja, a kamoli tko se vraća ovdje u svoju domovinu, u svoj dom, svoju obitelj, među svoju rodbinu – poručuje župnik fra Marijan Živković za Večernji list.
Vrisak.info
