Bio je petak, činilo se po svemu običan dan za Ivana Mršića, 22-godišnjeg autoelektričara iz Glavine Donje kod Imotskog. Pomagao je nešto iza 20 sati u garaži na sjeveroistočnom dijelu Imotskog prijatelju u popravku automobila, piše Slobodna Dalmacija.
– Svoj automobil BMW tricu karavan napunio sam s oko 30 litara goriva i kao i uvijek tik uz garažu ostavio sam i ključ u bravi. Mislio sam odmah, pošto započinje vikend, malo u đir s prijateljima. Oko 21.30 bio sam gotov, oprao ruke i bit će bilo 22 sata kada sam izišao iz garaže.
I tad sam doživio pravi šok. Ljudi moji, nema mi mog BMW-a. Ničeg nema na mjestu gdje sam ga parkirao!
Trenutak poslije, kad samo malo došao sebi, promislih da je to neka podla igra mojih prijatelja. Znaju da idemo u kafić, a i znaju da ostavim ključ u bravi. Jer tako sam navikao. Bože moj, auto je uvijek parkiran uz samu garažu, nema ni pet metara od nje.
I tako, zovem odreda prijatelje i poznanike, ali svi govore, kunu se, da mi nisu uzeli automobil.
Baš sam bio nervozan
Čudo neviđeno. I što ću onda?
Ostalo mi je jedino da odem na policiju. Uredno su zaprimili moju prijavu, ali nije mi to previše pomoglo. Baš sam bio nervozan. Inače sam miran, ali znate kako je to, petak navečer, treba mi auto, a nema ga i još mi ga je ukralo ispred garaže, praktički ispred nosa.
Moram priznati da nisam oka zatvorio cijelu noć, očekujući poziv policije ili nekoga prijatelja da mi jave što je s autom. Pa svi ga dobro znaju.
I tako dočekah jutro nervozan i neispavan, kada me zovu iz naše, imotske policije.
– Vaše auto je pronađeno u Senju, možete otići po njega – rekoše mi.
Uh, baš su me obradovali. Auto je opet moj. I to nije sve. Naši policajci bili su baš ljubazni i ponudili su mi da odem s njima do Senja. Prihvatio sam, iako sam već angažirao prijatelja da me povede.
I tamo kod Vrpolja morali smo se okrenuti i vratiti, jer su navodno javili da policajci ne trebaju ići po taj automobil u Senj jer, kako sam razumio, ti koji su ga ukrali bit će odvedeni u Bihać.
Slučaj iz Posušja
Ni tada mi ništa nije bilo jasno, kakav sad Bihać. Ni u snu nisam pomislio da mi je netko ukrao auto, a da nije tu negdje iz blizine. Vratio sam se i onda u podne u subotu ja i moj prijatelj u njegov auto i pravac Senj. Kad tamo, auto ispred njihove policijske postaje i obrazloženje:
– Vaš automobil otuđila su tri državljana Sirije i jedan državljanin Pakistana godišta 1999. i 2000. Znači, imaju osamnaest i devetnaest godina. Koji šok! Pa gdje će meni, takoreći usred Imotskog, Sirijci i Pakistanci ukrast automobil! Ali eto, sjetih se da je prije nekoliko dana u obližnjem Posušju čovjeku ispred kuće pokušao jedan migrant ukrasti automobil. Priznat ćete, nije ugodno, govori nam u jednom dahu Ivan i nastavlja:
– I što ću, zahvalio sam ljudima, otključao automobil, u njemu nema ništa oštećeno, samo zadnja sjedala puna čičaka, drače, a tapeti zemlje i gliba. Mora bit da su dobro hodali po brdima i poljima. U automobilu je bilo ravno trideset litara goriva i ja uvijek namjestim kilometražu na nulu da vidim koliko ću potrošiti goriva.
Oni su ga potrošili na 430. kilometru. Dogurali su do Senja i tu su ih naši policajci uhvatili.
Kud baš na mene
Ja zadovoljan, što ću, otišlo u vitar 1500 kuna, što goriva, što troška autoceste za dva automobila. I nakon svega, izvukao sam jednu pouku.
Više nikad neću ostavljati ključ u automobilu da se drugi mogu njime poslužiti. Nije da sada treba praviti paniku, ali eto, činjenica je da i do nas dopre pokoji migrant, ali kud će baš na moj BMW – u smijehu završava svoju priču Ivan Mršić
