Da sam stariji 20-25 godina, siguran sam da se više ne bismo vidjeli, zaključio je nakon agonije kroz koju je prolazio.
Muškarac (41) iz Zagreba, sportaš, u dobroj fizičkoj snazi, za 24sata opisao je u detalje šest dana borbe s korona virusom. Njegovu ispovijest prenosimo u cijelosti:
“Prije svega hvala svima kaj ste zvali, pisali, pitali… I isprike svima kojim se nisam javio, no zaista nisam to bio u stanju pričati. Štoviše, u jednom trenutku sam pomislio da mi je izdana jednosmjerna karta za Valhallu.
Za neke korona ne postoji pa se ne mogu ni zarazit, neki su je imali, a ni ne znaju da su je imali, a neki su dobili slabe ili nikakve simptome. Nažalost, ja k’o prstom u govno – mene korona satrala, rastavila na atome.
No krenimo redom.
U srijedu navečer dobio sam blage simptome – mučnina, opća slabost, odnosno rekao bih prve znakove prehlade.
Drugi dan javila se i temperatura (37,9), bolovi u tijelu više nisu bili mali već užasni – svaki mišić, tetiva, zglob kao da više nisu moji nego od nekog reumatoidnog starca koji je već debelo zagazio u 90. godinu život.
Glava mi isijava, oči peku. Čak me i kosa, odnosno točnije korijen kose, boli! Da, znam da zvuči ludo, no zaista je tako bilo.
I ovo je sve super jer uz dozu paracetamola ili čega već ovo možete relativno jednostavno staviti u stanju normale.
Treći dan stanje nepromijenjeno. I dalje ne mogu ništa pojesti, lijekove pijem na kile i mislim si – sutra će sigurno biti bolje.
Kifla, tek četvrti dan kreće ‘seks’.
Lagana bol pluća zbog koje već danima moram biti u okomitom položaju uskoro dovodi do još većih problema s disanjem.
Udišem zrak, a u pluća jednostavno ne dolazi onaj dovoljni minimum na koji smo svi naviknuli i koji nam je neophodan za normalno funkcioniranje organizma.
Pokušavam udahnuti jače, a to me tjera na nekontrolirani kašalj zbog kojeg se još više gušim.
Dižem se iz kreveta kako bih se potpuno ispravio, napokon imam zraka, no ne mogu stajati jer mi se vrti. Na svu sreću ovo je brzo prošlo, no od tog trenutka SVAKI, BAŠ SVAKI, udisaj je bila borba za kisikom.
Jedini položaj u kojem mogu disati je ako sam uspravan, a kako već 4. dana ležim u uspravnom položaju leđa mi to više ne dozvoljavaju.
Okrećem se lagano na bok u uspravnom položaju, no odmah počinjem kašljati. Okrećem se na drugi – ista stvar.
Nema druge nego nazad u početni položaj i istrpit bol u leđima.
Udišem zrak, a baš svaki udisaj steže mi trbušne mišiće kako bih se nakašljao. Baš svaki.
Sad zamislite tako dva-tri dana u komadu.
Sljedeću noć razbolila mi se i supruga s istim početnim simptomima kao što sam ih imao i ja.
Ona spava u boravku, a ja u spavaćoj sobi.
Čovjek bi rekao, pa isto kao i prije korone 🙂
Te iste večeri ponovila se epizoda s gušenjem, no bilo je toliko neugodno da sam zaista mislio da idem u vječna lovišta.
Čim je krenulo gušenje, dižem se iz kreveta i oblačim s namjerom da idem u bolnicu nek mi daju neki kisik ili nek me stave na respirator.
No kako je supruga u temperaturi, ipak si mislim idem izgurat još jedan dan…
Otvaram prozore koliko je god moguće, guram glavu van i onaj hladni noćni zrak me spašava. I tako fino u pol 4 ujutro poput nekog manijaka visim na prozoru, brojim visibabe i sretan sam ko sponzoruša kad je odvedeš u šoping jer napokon imam dovoljno zraka.
I tako stigao peti dan. Ne znam jesam više lud od nedostatka zraka, bolova u leđima, nespavanja, praznog želuca…
Pokušavam se po tko zna koji put zdrogirat tabletama i napokon me kombinacija apaurina i paracetamola prehiti… Budim se nakon sat-dva potpuno mokar, no napokon sam uspio odspavati barem nešto, po prvi put u pet dana!
Prije toga probao sam s duplim dozama melatonina i sanvala, no te tablete su djelovale poput svete vodice…
Šesti dan osjećam se neusporedivo bolje, pluća više ne bole, imam dovoljno zraka čak i kad legnem na bok, nema temperature….
Čak sam i dobio apetit pa odlučimo naručiti nešto iz lokalne trovačnice.
I vjerovali ili ne, 15 minuta prije nego je stigla klopa, u potpunosti izgubim osjet mirisa i okusu.
Prvi normalan obrok u 6. dana!!!! Pa ako to nije jasna poruka odozgora onda ne znam što je!
Jedem zagrebački odrezak s okusom ničega.
Mogli su mi umjesto njega stavit i komad stiropora, sumnjam da bih primijetio razliku.
Supruga nakon dva dana zaraze više praktički nema nikakve simptome. Malo mi je to čudno pa sumnjam da mi je upravo ona možda novičok podmetnula u čaj.
Kako god bilo, taj dan činilo mi se da sam napokon “na konju”, no u večernjim satima kreće nova tura bolova u koljenima i nešto novo – sad me ubija i trbuh!
Ne mogu to više izgurati pa se ponovno drogiram nekim novim konjskim tabletama za spavanje (Carsen) i Brufenom 600.
Jao, kako me fino prehitilo nakon sat vremena, ko na nekom božićnom partyju… Po prvi put nakon 6 dana budim se potpuno naspavan. Preporođen. Doslovno sam uskrsnuo!
Supruga kaže da sam tak zanjonjao da samo što mi nije stavila ogledalo pod nos da vidi jel dišem.
Općenito stanje mi je 90% bolje nego prethodnih dana tako da vjerujem da koroni napokon mogu pokazati srednji prst.
Vjerujem da je mala šansa da imate 6 dana agonije kakvu sam ja imao, no zaista mi nije jasno kako neka starija osoba slabijeg imuniteta uspijeva izgurati ovako nešto. Da sam stariji 20-25 godina, siguran sam da se više ne bismo vidjeli….
I zato čuvajte sebe i druge… Proći će i ovo sranje uskoro”.
Vrisak.info
