To se pitanje posljednjih godina sve češće postavlja kao optužnica ili moralni test na kojem bh. Hrvati, što god rekli, unaprijed padaju, piše Dado Milan za Večernji list.
Ako šute, sumnjivi su. Ako govore, nacionalisti su. Ako traže ravnopravnost, ruše državu. Ako pristanu na vlastito političko poniženje, tada ih se eventualno pohvali kao “normalne”.
Odgovor je zapravo jednostavan: da, Hrvati vole Bosnu i Hercegovinu. Vole je jer u njoj žive, rade, podižu obitelji, grade škole, bolnice, tvrtke, kulturne institucije i svakodnevni život. Vole je jer su u nju upisani njihovi grobovi, uspomene, rane i nade.
Ne vole je kao apstraktnu parolu, nego kao stvarni prostor života. Ali to ne znači da je moraju voljeti onako kako se to očekuje iz sarajevskog političkog i medijskog mainstreama. I zasigurno je tako neće voljeti.
Upravo je tu problem. Od Hrvata se prečesto očekuje da svoju ljubav prema BiH dokazuju odricanjem od sebe. Da budu dovoljno “bosanski”, ali ne previše hrvatski. Da prihvate državu, ali da se ne bune kada im se bira politički predstavnik.
Da poštuju institucije, ali da šute kada se te iste institucije koriste za njihovo političko razvlašćivanje.
Da vole Bosnu, ali po mogućnosti bez Hercegovine (“južne Bosne”), bez konstitutivnosti, bez hrvatske političke volje i bez neugodnog podsjećanja da ova zemlja nije ničije ekskluzivno vlasništvo.
Kada Hrvati traže bilo kakav model ustavne ravnopravnosti u zajedničkoj državi, to se brzo proglasi separatizmom, fašizmom ili segregacijom.
Ali uporno birati Hrvatima člana Predsjedništva za kojeg se zna da nema njihovu potporu, i još im objašnjavati da je to trijumf demokracije, očito se smatra novim vrhuncem političke kulture. U zemlji u kojoj se većinska volja koristi da bi se manjem narodu objasnilo tko ga smije predstavljati, riječ “građansko” često zvuči kao šifra za političku dominaciju.
Slično je i sa simbolima. Ako već imamo službenu himnu, a imamo, i ako već imamo službenu zastavu, a imamo, onda bi stvar trebala biti jednostavna: službeni se simboli poštuju zato što su službeni. Ali u BiH ni himna ne može proći bez plemenskog nadglasavanja, jer su i tri minute šutnje očito prevelik poraz za našu kolektivnu nezrelost.
Kada navijači Zrinjskog, Širokog Brijega ili Posušja mašu hrvatskim zastavama, one se lako proglase fašističkim ili provokatorskim. Kada se maše ratnim zastavama Armije RBiH, tada one čudesno postaju opći simbol patriotizma. Isto vrijedi za pjesme. Kada navijači u Hercegovini pjevaju “Moja Hercegovina”, to je odmah sramota i nepoštovanje države.
Kada se za vrijeme službene himne pjeva “Jedna si jedina”, pjesma koja nije službena himna BiH, tada to prestaje biti problem i postaje dokaz ljubavi prema domovini. Po kojem kriteriju jedno vrijeđa državu, a drugo je uzdiže? Ili je jedini stvarni kriterij to jesu li “naši” ili “njihovi”? Naravno, ni hrvatska politika ni hrvatski simbolički repertoar nisu bez vlastitih grijeha. Ali upravo zato dvostruki standardi ne postaju manje očiti, nego još teže podnošljivi.
Još je opasnije kada se kao najveći neprijatelji BiH prikazuju gotovo isključivo oni koji upozoravaju na neravnopravnost, dok se istodobno prešućuju pokreti i glasovi koji otvoreno ruše ustavno definiranu strukturu zemlje. Ako već govorimo o neprijateljima BiH, nisu to samo oni koji je tobože žele podijeliti. Jednako su opasni i oni koji je tobože spašavaju tako što od države prave vlastitu političku svetinju, pred kojom bi svi drugi trebali stajati tiho, zahvalno i bez prava na vlastitu istinu. Antidaytonska retorika, mahanje neustavnim simbolima, prisvajanje patriotizma i stalno moralno discipliniranje drugih ne grade BiH. Ne spašava se zajednička kuća tako što se jednima stalno pokazuje gdje smiju stajati.
Tu se krije najdublji paradoks: mnogi koji se zaklinju u multietničku BiH prihvaćaju njezinu složenost samo dok ta složenost ne zatraži političku ravnopravnost. Jugoslavija i SSSR dovoljno su pokazali što se događa kada se nacionalizam većinskog naroda počne predstavljati kao jedini pravi oblik državotvornosti.
Hrvati to ne doživljavaju kao teoriju, nego kao svakodnevnu političku stvarnost: kroz preglasavanje, simboličko discipliniranje i stalni zahtjev da lojalnost dokazuju odricanjem od sebe. BiH neće biti jača ako Hrvati u njoj prestanu biti politički Hrvati.
Nijedna zemlja ne postaje dom tako što od jednog dijela vlastitog bića traži da zaboravi svoje ime, stiša svoj glas i bude zahvalan što mu je dopušteno ostati.
Vrisak.info
