Fra Željko Barbarić, svećenik iz Širokog Brijega koji trenutno službuje u Jeruzalemu objavio je još jedan emotivan tekst.
U ovom tekstu nećete naći političke analize ni velike naslove. Ovo je priča o tišini. O molitvi. O zidu. O svijetu koji sve više tutnji, a sve manje sluša.
Piše fratar iz Jeruzalema. Piše onako kako ljudi danas više rijetko pišu, iskreno, ranjivo i iz srca.
U vremenu raketa, zabrana i praznih crkava, on i dalje moli.
Ponekad mu se čini da govori zidu. Ponekad mu se čini da ga nitko ne čuje. Ipak, on ne odustaje. Jer vjeruje da je i mala svijeća jača od tame.
Zastanite na trenutak. I pročitajte. Možda ćete i vi u toj tišini čuti nešto, pročitajte tekst u nastavku:
Postoji priča o nekom starom Židovu koji je godinama svaki dan dolazio tri puta moliti na Zid plača. Obaveza svakog pobožnog Židova je moliti tri puta na dan, a ovaj je dolazio baš na Zid plača izvršiti tu obavezu. Za njega je čuo neki novinar i odlučio je napraviti intervju s njim.
Kroz razgovor upitao ga je kako bi sažeo svoje iskustvo molitve u jednoj rečenici ili u par rečenica nakon svih tih dolazaka iz dana u dan, iz godine u godinu ispred istog Zida. Mnogi Židovi mole tako što se okrenu licem prema Zidu koji predstavlja ostatak nekadašnjeg Hrama, slavnog Jeruzalemskog hrama…
Starac je odgovorio: „Nakon svih ovih godina i svih izrečenih molitava imam osjećaj kao da pričam sa zidom.“
Ponekad, priznajem, sve ove molitve koje upućujem za mir mi djeluju kao molitve tog starca. Kao da razgovaram sa zidom. Što više molim, to više zla, to više nasilja, to više ratova, to više mrtvih, ranjenih, obespravljenih…
Vrti mi se po glavi onaj redak iz Psalma 14 i Psalma 53 koji kaže: „Bog gleda s nebesa na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.“
Čak i u Bibliji se ove riječi ponavljaju dva puta. Kao da je i tada bilo nekakvo slično vrijeme kao danas pa je bilo potrebno ponavljanje gradiva.
Molim i dalje. U nadi da će molitva biti jača od zida i od zidova koje ljudi grade.
Jutros me probudio tutanj raketa u daljini. I prije nego što su se oglasile sirene, čulo se kako tutnji. Tek nakon toga sirene. Pa opet tutanj. Nakon toga apsolutni mir. Doduše, onaj radnik na kući koja se gradi već godinama, već je i prije osam ujutro upalio bušilicu… Njemu izgleda ne smetaju uzbune i rakete. Pijem kavu u miru i čitam nedjeljna misna čitanja.
Sabirem misli što reći ljudima koji dođu na misu danas. Hoće li itko, zapravo, doći…
Na nedjeljnoj misi danas bilo nas je pet svećenika, jedna časna sestra i troje vjernika laika. Nakon jutrošnjeg američkog napada na Iran, danas su opet na snazi ograničenja kretanja i okupljanja…
U propovijedi sam podsjećao Gospodina na ono što je znao napraviti kroz povijest kad je spašavao svoj narod, kad je činio čuda među nama, kad je hodao među nama… Pa sam Ga molio da ne oklijeva to opet napraviti danas i ovdje. Jer svijet, izgleda, ne ide baš u dobrom pravcu… Ostani s nama, Gospodine…
Popodne šetam pred samostanom i pokušavam moliti. Ne ide mi to od ruke. Odjednom poznata buka. Dolazi štićena kolona. Živim u blizini jedne od rezidencija premijera Izraela. Blokiraju cestu dok on prolazi. Mnogo je policajaca na cesti. Sirene u autima njegove pratnje su nekoliko puta glasnije od onih koje sviraju sirene za uzbunu. Pokušavam moliti. Ne ide…
Ipak, idem do Svetoga Groba na procesiju. Sretnem jednoga Židova koji me zaustavlja. Pričamo na engleskom i pita me jesam li franjevac. Prepoznao je habit jer se, kaže, taman vratio iz Asiza. Oduševljen je ne toliko ljepotom arhitekture, prirode i kulinarske ponude, nego se vratio oduševljen svetim Franjom. Kaže: „Taj je bio nešto posebno…“ Rastajemo se s blagoslovom. On mi kaže: Bog te blagoslovio! I ja uzvraćam istom mjerom, suprotnim smjerom.
Vjerojatno imamo različite predodžbe o tome tko i kakav je taj Bog koji blagoslivlja, ali nismo željeli loše jedan drugome. I to je već ogroman korak!
Jučer, skoro na istom mjestu sreo sam jednog drugog Židova. Nije bilo razgovora. Kad mi se približio, nasmijao se glasno, a kad je prošao – glasno je pljunuo. Jedan ružan potez koji se nerijetko dogodi u susretu s radikalnim Židovima koji su uvjereni da je to što čine – dobro. Vjerojatno njegova i moja slika Boga nisu ni približno slične…
U Svetom Grobu je danas tiho. Vrata su zatvorena i ulazimo samo mi koji smo došli za procesiju. Palimo svijeće i nosimo ih u rukama tijekom procesije. Crkva je mračna. Kao labirint. Kao labirint kroz koji se probijamo preko Kalvarije do Praznog Groba podsjećajući se da je Život jači od Smrti i da je Svjetlo jače od Tame.
Večeras molim opet i palim svijeću u sobi. Teško nalazim riječi molitve u ovom kaosu u kojem se nalazi svijet pa prepuštam svijeći da ona kaže svoju molitvu večeras.
Baš onako kako donosi svjetlo u moju mračnu sobu, tako neka Svjetlo pronađe put u ovaj svijet koji je zapeo u mračnoj slijepoj ulici…
Gospode, pomiluj…
Franjevac iz Širokog Brijega opisao život u Jeruzalemu usred sukoba s Iranom
Vrisak.info
