Hercegovački franjevac fra Marin Mikulić objavio je na Facebooku status u kojem se osvrnuo na odnos vjere i svakodnevnog života u Hercegovini, propitujući koliko se ono što ljudi ispovijedaju u crkvi doista vidi u njihovu ponašanju izvan crkvenih zidova.
U tekstu naslovljenom „Hercegovina puna Boga, a gdje je Bog u Hercegovini?”, fra Marin ističe kako je Hercegovina kraj u kojem su vjerski običaji duboko ukorijenjeni – od nedjeljnih misa, molitve i hodočašća do krštenja, pričesti i krizme.
No, kako upozorava, sama prisutnost vjerskih simbola i običaja nije dovoljna ako se vjera ne odražava u svakodnevnom životu.
„Nije problem u tome što imamo križeve. Problem je ako križ nosimo oko vrata, a ne nosimo ga u svome ponašanju“, poručuje fra Marin, upozoravajući na situacije u kojima ljudi nakon mise nastavljaju s ogovaranjem, nepravdom ili iskorištavanjem drugih.
Posebno se osvrnuo na pojavu da se vjera često odvaja od poslovnog, društvenog i političkog života.
„U crkvi smo vjernici, a na poslu smo ‘snalažljivi’. U politici smo ‘realni’. U poslu smo ‘sposobni’. Prema rodbini smo ‘svoji’. A Bog bi, izgleda, trebao razumjeti da se život tako mora voditi. Ne. Ne mora“, napisao je.
„Tu se vidi prava vjera“
Prema njegovim riječima, stvarna vjera najviše se vidi u odnosu prema čovjeku od kojega nemamo nikakvu korist.
Fra Marin kao primjere navodi pošteno plaćanje radnika i onda kada bi ga bilo moguće zakinuti, odbijanje podmićivanja, odustajanje od korištenja veza kada bi zbog toga netko sposobniji bio zakinut te činjenje dobra bez očekivanja protuusluge.
„Lako je biti dobar prema čovjeku koji nam treba. Prava se vjera vidi onda kada pred sobom imamo čovjeka koji nam ne može ništa dati – a mi ga ipak odlučimo poštovati, ne zakinuti i ne poniziti“, ističe.
Kritizirao je i pojave koje su, kako navodi, postale gotovo uobičajene – potezanje veza, podmetanje drugima, potplaćivanje, varanje koje se opravdava „snalaženjem“ te zakidanje drugih koje se predstavlja kao sposobnost.
Istodobno, fra Marin podsjeća kako nitko nije bez grijeha te da Crkva nije zajednica savršenih ljudi.
„Crkva je zajednica ljudi koji su svjesni da trebaju obraćenje. Problem nastaje kada više ni ne želimo priznati da smo pogriješili“, navodi.
„Ne mislim da su naši mladi toliko loši“
Poseban dio statusa posvetio je mladima, odbacujući, kako kaže, često prisutnu tezu da su upravo oni najveći problem društva.
„Ne mislim da su naši mladi toliko loši koliko ih mi odrasli često prikazujemo. Čak bi se usudio da su puno bolji i od svojih roditelja i odraslih ljudi“, napisao je fra Marin.
Na temelju iskustva rada s mladima, ističe kako susreće brojne mlade koji žele raditi na sebi, preispituju ustaljene obrasce ponašanja i ne prihvaćaju olako opravdanja poput onoga da se „tako uvijek radilo“.
Posebno navodi kako među mladima vidi otpor prema nepoštenju, nepotizmu i uvjerenju da se uspjeh mora ostvariti preko veze.
„Vidim mlade koji žele biti bolji od onoga što su vidjeli. I to mi daje nadu“, poručuje.
Ističe kako problem možda nije u tome što mladi odbijaju prihvatiti obrasce starijih, nego u tome što su im upravo odrasli ponudili loše obrasce.
„Možda nije on naivan. Možda smo mi postali previše pokvareni da bismo još vjerovali kako se može živjeti pošteno“, navodi fra Marin.
„Mladi ne trebaju naše savršene govore. Trebaju im naš primjer“
Franjevac stoga poziva odrasle da se, umjesto stalnog pitanja kakva su današnja djeca i mladi, zapitaju kakav primjer njima sami daju.
„Jer djeca i mladi gledaju. Gledaju kako razgovaramo, kako dobivamo posao, kako rješavamo probleme, jesmo li isti u crkvi i izvan crkve“, upozorava.
Dodaje kako mladima nije dovoljno govoriti da idu u crkvu i budu dobri ljudi ako istodobno gledaju odrasle koji svojim ponašanjem pokazuju suprotno.
„Ne trebaju im naši savršeni govori. Trebaju im naš primjer“, ističe.
U završnom dijelu statusa fra Marin ponovno se vraća na temeljnu poruku – da vjera ne bi trebala ostati samo na razini običaja, riječi i simbola.
„Mi u Hercegovini imamo puno vjerskih običaja, ali premalo obraćenja. Imamo puno riječi o Bogu, a premalo života po Bogu“, poručuje.
Prava vjera, zaključuje, počinje u trenutku kada čovjek odluči učiniti ono što je ispravno čak i onda kada ga nitko ne vidi i kada bi od nepravde mogao imati osobnu korist.
„Eto gdje počinje Hercegovina puna Boga. Ne tamo gdje je najviše križeva, gdje se najglasnije govori o vjeri, gdje se najviše pokazuje tko smo. Nego tamo gdje jedan čovjek, kada ima priliku učiniti nepravdu i nitko ga ne bi uhvatio, ipak odluči učiniti ono što je ispravno.“
Svoj status fra Marin završava pitanjem koje, kako sugerira, svatko može postaviti samome sebi:
„Ako bi Bog danas pogledao samo moja djela, a ne moje riječi, bi li u meni prepoznao vjernika?“
Vrisak.info
