I evo gaaa, SuperMario, tko će drugiiii…. Mandžukiiiić… SuperMario zabija i dovodi nas na…. hahahahahha… na vrata rajaaaa… Što je ovo, kakva je to utakmica, pamtit ćemo ovo cijeli život… Pivarić, tu imamo čovjeka na lopti, tako jeeee, Milan Badeeeeelj… Vidaaaaa, naš bećar i dika… Potegni to, Ivane, kakva srećaaaa…
Ovi urlici, uzdasi i krici pripadaju, dakako, Dragi Ćosiću, komentatoru HRT-a. Ulazak u finale za njega je bio posebna priča. “Perišiiiiiiić! Pa konačnoooo! Pa to je nama trebalo, pravi ubačaj s boka, jedna neopreznost Engleza i Perišić nas vraća u život. Munjevita reakcija, kao kobra je utrčao i pogodio Ivan Perišić kojeg toliko spominjemo i čekamo na ovom Svjetskom prvenstvu i konačno se ukazao naš dragi Perke. E, sad se igra druga utakmica, gospodo. Tako se to radi Ivaneeeee… Kada je sudac odsvirao kraj utakmice, naš izvjestitelj otišao je i korak dalje. “Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstvaaaa, kako je to lijepo rećiiii! Kako je to lijepo izgovoritiiiii! Čudo nad čudimaaaa u Rusiji.
Divna, predivna noć koju nikada nećemo zaboraviti. Mi smo ta 13. zemlja koja je izborila finale Svjetskog prvenstva, druga najmanja u povijestiii (glas mu se lomi)… H kao hrabra, R kao ratnička, V kao vatrena, A kao ambiciozna, T kao tvrdoglava, S kao stabilna, K kao karakterna i A kao atraktivna za kraj! Pokazali su nevjerojatnu svježinu, kao rudari su igrali i kopali, zbrisali Englesku s terena i otišli do kraja, otišli do finala… U finalu jedva je skrivao tugu koja se miješala s ponosom. Ako je publika bila, kako se to često voli reći, 12. igrač na utakmicama hrvatske reprezentacije, onda je Drago Ćosić bez ikakve dvojbe bio onaj 13.
I inače temperamentan, legenda hrvatskog sportskog novinarstva u Rusiji nije skrivala svoje emocije: smijao se i plakao, hrabrio i tješio i televizijsku publiku i naše heroje. Što je Hrvatska bila bliže naslovu Svjetskog prvaka i najvećeg uspjeha u povijesti hrvatskog sporta, to je i Drago podizao za oktavu i vodio Hrvatsku u euforiju koju će dugo pamtiti. Premda ga je profesija odvela u 96 zemalja, premda je iza njega više od 5000 izravnih prijenosa, tijekom kojih je tisuće dana i noći proveo u obiteljskim domovima diljem Hrvatske i šire, Svjetsko prvenstvo u Rusiji najsvjetlija je točka njegove dugogodišnje karijere. Rođen u Tesliću u Bosni i Hercegovini 1958., svoj je životni put nastavio u Hrvatskoj gdje se u samo nekoliko godina prometnuo u najboljeg izvjestitelja Hrvatske radiotelevizije. Taj put zacrtao je još od malih nogu, otkrio je.
Kao petogodišnjak, znao je da želi raditi. S obzirom na to da njegovi roditelji nisu imali TV prijamnik, svoje prve godine proveo je kod susjeda, nerijetko se vraćajući u 23 sata kući putem koji je prolazio pokraj groblja, bez ikakva straha. Učio je od najboljih: Borisa Mutića, kojeg smatra jednim od najvećih i najboljih reportera, Mladena Delića, Bože Sušeca i Milke Babović za koju kaže kako je zasigurno najveća novinarska intelektualka s naših prostora. Kako bi imao relevantne informacije nekoć je gutao i teglio strane časopise, a danas se pomaže internetom, no jedno se svih tih godina nije promijenilo: strast prema nogometu i poslu koji je za njega više od posla. – To je bio moj životni san i mislim da sam privilegiran i najsretniji čovjek na svijetu jer radim ono što sam oduvijek htio. Da mi je netko rekao da ću ovo jednog dana raditi, rekao bih mu da je lud. Iz bosanske perspektive, gdje sam odrastao, mogu reći da sam ostvario svoj holivudskin san – otkrio je Ćosić te dodao kako ne vidi drugi način objavljivanja prijenosa nego da pršte energijom. – Sport je veselje. Kad bih prijenos morao raditi flegmatično, odustao bih – kaže.
Gledatelji ga cijene, a nagradila ga je i struka. Hrvatski zbor sportskih novinara proglasio ga je 2016. novinarom godine. Ta je godina vrvjela sportskim događajima, a Drago ih je sve odradio vrhunski. Iste godine u Francuskoj bio je voditelj projekta nogometnog EURA koji je postigao iznimnu gledanost, ne samo nogometnih susreta, već i popratnih emisija, a na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru komentirao je veslačke uspjehe naših sportaša, uz prijenose boksa i rukometa. “Može li ovaj francuski čarobnjak izvući nešto iz šešira..”, “Croexpress je prohujao kroz Madrid..”, “Francuska, Hasta la vista, Croacia, semifinalista”, “…a mi ranjeni, ozljeđivani, isključivani i tko zna šta sve ne”, “Srce veliko kao Montjuic na koji idemo sutra..”, samo su neke od izjava kojima je pratio naše rukometaše.
No nogomet je za Dragu posebna priča. – Upoznao sam tisuće i tisuće ljudi, sportaša i najmoćnijih ljudi planeta, i što mogu tražiti ili željeti više. Da sutra umrem, moj bi život bio ispunjen – kaže komentator HRT-a, dok gledatelji s nestrpljenjem iščekuju nove uspjehe vatrenih i njihova vjernog pratitelja.
