Dijete obično u kasnijoj predškolskoj dobi ili prvom razredu osnovne škole svlada čitanje na materinskom jeziku, a kasnije i na stranim jezicima. Međutim, neka se djeca u tome muče više od drugih.
Kod njih su, naime, prisutne, tzv. specifične teškoće učenja.
Specifične teškoće učenja mogu se manifestirati u usmenom ili pismenom izražavanju, razumijevanju govora, temeljnim vještinama čitanja, razumijevanju pročitanog, računanju i matematičkom rezoniranju.
Najčešće se pak dijele na disleksiju, diskalkuliju i disgrafiju. U posljednjih nekoliko godina disleksija, kao najčešći oblik specifičnih teškoća učenja, prepoznata je kao problem koji pogađa 10 posto populacije i koji se javlja u svim jezicima svijeta. Riječ je o teškoći u stjecanju točnog i tečnog čitanja koja je neurološkog podrijetla te kao takva ostaje prisutna čitav život.
KAKO PREPOZNATI DISLEKSIJU?
Ima li dijete teškoće u povezivanju slova i glasa, zamjenjuje li vizualno slična slova ili zvučno slične foneme ( b- d, p-b, u-n…), ne izgovara li slova na kraju riječi, dodaje slova koja u riječi ne postoje, pogađa riječi na temelju prvog slova, preskače redove ili ih čita ponovno, riječ je o disleksiji.
No čak i kada dijete svlada čitanje, ima poteškoće s pronalaženjem smisla u tekstu, povezivanjem pročitanog i svog iskustva te pronalaženjem generalizacija, a to se preslikava na sve školske predmete.
Zato roditelj mora reagirati kada primijeti prve znakove. To nam je potvrdila i Draženka Staničić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti i magistra bibliotekarstva koja radi kao školska knjižničarka u OŠ Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ivanec, te koja ima bogato iskustvo u radu s djecom s teškoćama čitanja.
Prije svega, roditelj mora provjeriti ima li škola logopeda. Također se može konzultirati i razrednik i učitelj hrvatskog jezika, kao i stručna služba škole koja roditelje može uputiti na osobe koje mogu dijagnosticirati i potvrditi ili otkloniti roditeljsku zabrinutost, napominje Draženka.
Učitelj hrvatskog jezika, knjižničar i logoped djetetu mogu nabaviti tzv. građu laganu za čitanje. U njoj se prema određenim smjernicama radi prilagodba za osobe s teškoćama u čitanju te osobe s teškoćama u čitanju i razumijevanju pročitanoga.
Prema Smjernicama za građu laganu za čitanje, riječ je o djelima nad kojima je provedena jezična prilagodba teksta kojom je olakšano njihovo čitanje, a tekst postaje dostupniji od prosječnog teksta, no to ne olakšava njegovo razumijevanje. Takve prilagodbe rade se za osobe s disleksijom.
Smjernice navode i drugo tumačenje građe lagane za čitanje koje podrazumijeva prilagodbu koja istodobno olakšava čitanje i razumijevanje. Te se prilagodbe koriste kod osoba s teškoćama u čitanju i intelektualnim teškoćama, govori nam Draženka.
Dalje nam pojašnjava da, kako bi se to ostvarilo, treba izbjegavati apstraktan jezik, postaviti radnju u logičan i jednostavan slijed te likove svesti na najmanju moguću mjeru.
Također je preporučljivo rijetko koristiti prenesena značenja, stavljati jednu radnju u jednu rečenicu i da ta rečenica ne prelazi u drugi redak teksta, izbjegavati zahtjevne riječi, nepoznate objašnjavati kontekstom, sve što je složeno, pojednostaviti, služiti se kronološkim slijedom
Važno je i da zaokružene manje cjeline teksta prate ilustracije. Tip slova mora biti jasan i razmjeran, npr. Garmond, Verdana i sl. Te se knjige po opremi ne smiju razlikovati od ostalih, ali moraju imati naznačeno da je u pitanju građa lagana za čitanje te kojem je obliku teškoća namijenjena, ističe knjižničarka.
NUŽNOST ŠIRENJA GRAĐE LAGANE ZA ČITANJE
U jedan takav zahtjevan projekt, naziva Slikuljica, upustila se i sama sa svojim kolegicama. Potaknuta iskustvima borbe pojedine djece s čitalačkom vještinom u svojoj školskoj knjižnici, a i ranije u nastavi Hrvatskog jezika, predložila je kolegicama da zajedno nešto naprave. U suradnji s učiteljicama hrvatskog jezika, logopedinjom, socijalnom pedagoginjom i pedagoginjom te učiteljicom likovne kulture pokrenula je projekt i tako ograničenom popisu građe lagane za čitanje dodala nov naslov, „Povjestice“ Augusta Šenoe.
To smo djelo izabrale jer smo u toj generaciji, šestom razredu, imale najviše učenika s teškoćama i što je djelo zbog događaja iznesenih u stihovima i arhaičnog jezika teže razumljivo čak i prosječnim učenicima. Učiteljice i stručne suradnice podijelile su prije sažimanja četiri najpoznatije povjestice na sadržajno logične dijelove i nadzirale sažimanje vodeći računa da se poštuju pravila izrade, a učenici su s uživanjem sažimali svjesni da pomažu, pojašnjava nam.
Kada pak dijete kući donese ovu ili neku drugu knjigu, poželjno je da je pročita zajedno s nekim od članova obitelji te da se djetetu dodatno pojasne moguće nepoznanice iz teksta.
Osim „Povjestica“, Draženka nam je preporučila još naslova.
Kada je riječ o građi laganoj za čitanje, tu su Priče iz davnine, Ezopove basne, Andersenove i Grimmove Bajke, Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Duga i Alkar, Guliverova putovanja, Prosjak Luka, Sretni princ, Pinocchio, Bijeli jelen, Pale sam na svijetu u izdanju Zaklade Čujem, vjerujem, vidim i Školske knjige
Kada je pak riječ o građi laganoj za čitanje i razumijevanje pročitanog, dodaje, tu su Povjestice, Divlji konj u izdanju Alfe te Čudnovate zgode šegrta Hlapića Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. U posljednja tri naslova značajniji su obol nastanku dali učenici.
Primijeti li roditelj neku od teškoća čitanja ili razumijevanja teksta, važno je da ima na umu da nije riječ o bolesti, lijenosti, nesposobnosti ili nedostatnom učenju. Štoviše, iako imaju određena ograničenja, djeca s, primjerice, disleksijom, imaju i brojne jake strane poput velikog predodžbenog kapaciteta, kreativnosti, dobrog vizualnog kapaciteta, intuicije i „umjetničkog“ načina razmišljanja.
Roditelji što ranije moraju to prepoznati i omogućiti djetetu sve što je potrebno za svladavanje ovih neuroloških teškoća.
