Ako na sve reagiramo s „ne“, dijete će imati prirodnu potrebu probijati te granice i boriti se za svoja prava, no ako to činimo za ono što je stvarno važno, dijete će razvijati respekt prema našem mišljenju i neće imati potrebu opirati se.
Kao psihoterapeut i socijalni radnik svoja znanja svjesno koristim u svojem radu, a nesvjesno u svojem životu.
Ne razmišljam o tome kako odgajam svoje dijete, ne pričam svojim prijateljicama kako da odgajaju djecu ili kako da poprave odnos s mužem, te nemam potrebu u privatno vrijeme nekome biti psihoterapeut, piše ordinacija.hr.
Jako mi je važno ne miješati privatni i poslovni život, no moram priznati kako sam u nekoliko navrata imala poriv nekome prići i reagirati onako kako njihovi roditelji u određenom trenutku nisu znali ili mogli.
Odgovoran je roditelj, a ne dijete
Razmaženo dijete je ono koje sve dobije, kojem roditelji ne postavljaju granice i koje zna (na nesvjesnoj razini) da će cendranjem dobiti ono što želi. To je dijete koje ne podnosi da se stvari ne odvijaju kako je ono zamislilo. Naravno, za takvo ponašanje nije odgovorno dijete već roditelj.
Razmažena djeca se ne rađaju, ona se odgajaju. Ipak, prema jednoj od karakteristika temperamenta djeca su adaptivna ili neadaptivna.
Ona adaptivna se brže prilagođavaju i nije im toliko važno da istjeraju svoju volju, dok se neadaptivna teško prilagođavaju, trude se navesti vodu na svoj mlin i teško poslušaju odgovor “ne”.
Primjerice, moje me dijete pita smije li plivati samo do bova i ja kažem da ne može. Mala me tada pita: „A zašto ne?“ U tom trenutku pomislim pa stvarno zašto ne jer ona dobro pliva, sto puta je bila sa mnom do bova, a na ovoj plaži su bove jako blizu i idealna je prilika da bude ponosna kako je sama doplivala do tamo. Moje „ne“ je rezultat straha da joj se nešto ne dogodi i potrebe da je zaštitim. Onda se sjetim da je roditeljstvo rizik i da je za razvoj djeteta važno riskirati: „Sorry, smiješ, uživaj!“
S druge strane, važno mi je da ne jede gluposti prije ručka jer želim da pojede kvalitetan obrok. I može se ona postaviti na trepavice, ali od napolitanki prije ručka neće biti ništa. Veća sam, jača sam, ja ću biti upornija. Kad je to shvatila i kad joj je ušlo u „nesvjesnu kompetenciju“, sada već sama, kad joj netko ponudi slatkiš prije ručka, kaže: „Ne smijem prije ručka.“ I moram napomenuti kako pritom ne izgleda tužno i nesretno.
A što je stvarno važno? Sve ono što pridonosi sigurnosti djeteta. Neke stvari u ovom kontekstu su očite, nećemo pustiti dijete da s tri godine ide samo u udaljenu trgovinu ili da se koristi velikim kuhinjskim nožem. No možemo mu pokazati kako se reže s manjim nožem. Isto tako, s četiri godine ga možemo pustiti u obližnju trgovinu i hodati diskretno iza njega kako bismo se uvjerili hoda li uz cestu, hoće li se maknuti kad prolazi auto i sl.
Također, važno je i sve ono što je u sustavu naših vrijednosti, primjerice ako sam odgajana tako da se starijima ustajem sa sjedala u tramvaju i da ih poštujem, a djetetu toleriram stvari koje su u suprotnosti s time, i sama ću jednog dana zaključiti da je neodgojeno.
Kako postavljati granice?
Zoran Milivojević u svojoj knjizi “Mala knjiga za velike roditelje” prikazuje kažnjavanje po modelu pet stepenica, kojim se, što je jako važno, poštuje djetetov integritet. Kada dijete radi nešto što nije u redu (po našim kriterijima), prvo mu treba dati informaciju da to što radi nije u redu. To je zapravo blaži stupanj u kojem očekujemo da na temelju te informacije dijete promijeni svoje ponašanje.
Kazna treba zadovoljiti uvjete da bude realna i da se može izvršiti. Ako djetetu prijetimo nečim što ne možemo izvršiti, to je kao da “pucamo u prazno” i ništa nismo postigli. S vremenom će nam dijete prestati vjerovati i buduće prijetnje kaznom neće biti učinkovite. Jako je važno biti dosljedan u provođenju kazne, što znači da nećemo naknadno pregovarati oko kazne, “pomilovanja”, itd. I još jedna važna napomena, dijete nikada ne smijemo kažnjavati time da ga onemogućimo u tome da zadovolji osnovne potrebe, poput jela i sl.
Zašto neki roditelji to čine?
- Anini su roditelji bili jako strogi. Ništa joj nisu dopuštali. Poslije škole je morala učiti, poslije učenja je išla na klavir, poslije klavira je čitala, a onda je išla spavati, i tako unedogled. Ana je čvrsto odlučila da sa svojom djecom jednog dana neće tako. I svaki put kada bi svojoj kćerkici htjela postaviti granice i vidjela da je ona nesretna zbog toga, ona bi popustila samo da njezina djevojčica ne pati. To sve je dovelo do toga da bi djevojčici udovoljavala i najmanju želju. Malena nije imala priliku biti frustrirana, nije imala priliku iskusiti neuspjeh, a što je izuzetno važno za razvoj djeteta. Ono što bih ja Ani iz ove priče rekla je da ona nije u ulozi svojih roditelja i da ne mora odlaziti u drugu krajnosti. Djetetu ponekad trebamo postaviti granice i ono ima pravo biti tužno zbog toga. A postaviti granicu ne znači da ne volimo svoje dijete. Upravo suprotno, to znači da mu želimo sve najbolje u životu.
- Marijin sin bio je neurorizično dijete, pa su prvih nekoliko godina provodili na vježbama u jednoj ustanovi. Stvari su išle nabolje i s četiri godine mogao je sve što su mogli i njegovi vršnjaci. Marija je tijekom vremena postala vrlo zaštitnička prema njemu. Sve mu je dopuštala jer je mali bolestan. Ono što bi rekla Mariji je da sina gleda kao bolesnika, premda on to zapravo nije. Dopuštajući mu što god mu padne na pamet, čini mu medvjeđu uslugu, jer će dijete jednoga dana imati velikih problema kada mu šef na poslu naloži da napravi nešto što se njemu u tom trenutku nikako ne da. Ako želi da njezin sin jednoga dana bude samostalan i prihvaćen u svojoj radnoj okolini, važno je da mu ponekad kaže ne.
- Mirjanini roditelji zaštitnički su se ponašali prema njoj dok je bila dijete. Sve su radili umjesto nje, pa tako i donosili odluke. Mirjana je vjerovala da je svijet jedno jako opasno mjesto, s obzirom na to koliko su je roditelji štitili. Odrasla je u osobu koja teško donosi odluke. Kada bi trebala nešto odlučiti, čak i neke banalne stvari, osjećala se nemoćno, jer je to uvijek činio netko umjesto nje. Tako je bilo i kada je dobila sina. Bilo kakve odluke u vezi s njegovim odgojem prepuštala je mužu, a kada muža nije bilo u blizini, prepuštala ih je sinu, koliko god to na prvi pogled apsurdno zvuči. Primjerice, ako bi mali htio nešto slatko prije ručka i pri tome bio vrlo uporan, ona bi, bez obzira na svoje uvjerenje da to nije dobro, počela preispitivati sebe i svoju odluku te mu na kraju dopustila. Dijete je iz toga naučilo da će upornošću od mame sigurno dobiti ono što želi. Iz vlastite ga je nemoći duboko razmazila i bila duboko nesretna zbog toga. S Mirjanom bih radila na njezinu doživljaju svijeta i osnaživanju njezinih kapaciteta kako bi počela donositi odluke.
Vrisak.info
