Postavljanje granica u odgoju i kako komunicirati s djecom da vas čuju?

Kada u vaš život uđe dijete, svaki dragocjeni trenutak želite provesti zajedno. No svakodnevica nas često odvaja i dijete povjeravamo bliskim osobama.

Kako bi omogućili roditeljima da prate svaki korak odrastanja svojeg djeteta, stvoren je Dnevnik mog djetinjstva, od kojeg će nastati prava mala riznica sjećanja.

Bake i djedovi, rodbina, prijatelji i dadilje ‒ svi koji pomažu u brizi i odgoju djeteta ‒ tako će roditeljima moći lako prenijeti sve važne informacije o tome što se sve događalo u djetetovu danu u trenucima fizičke odvojenosti.

Iz stranice u stranicu svi koji se brinu za dobrobit vašeg djeteta s roditeljima mogu bilježiti prve riječi, korake i nestašluke.

Brojni savjeti stručnjaka

Dnevnik mog djetinjstva daje brojne savjete stručnjaka koji će uskočiti u pomoć u svakoj nedoumici, bilo da je riječ o prehrani, odgoju, zdravlju ili igri.

Nikolina Topić i Carmen Calvo Del Valle autorice su ovog fantastičnog priručnika koji među brojnim savjetima sadrži i one o postavljanju granica u odgoju.

Primjerice, pitanje čemu reći “Da” roditelji najprije moraju postaviti sami sebi.

Obiteljske granice i pravila važno je jasno i konkretno definirati i postaviti. Dobro je da ih je samo nekoliko te da su dobro objašnjeni. Neka su pravila lijepog ponašanja općeprihvaćena i stalna, primjerice: ne udarati druge, bacati stvari, zvati pogrdnim imenima, govoriti ružne riječi i slično.

Odrasli članovi obitelji svojim poštovanjem pravila izravno utječu na dječju percepciju tih pravila.

Isto tako, važno je da je orijentacija pravila pozitivna pa je umjesto: “Nećeš igrati igrice jer moraš pospremiti sobu!” učinkovitije i bolje reći: “Čim pospremiš sobu, možeš igrati igrice.”

Iako je sadržaj poruke isti – njezina je konotacija drukčija.

Primjeri pravilne komunikacije prema Annette Kast-Zahn:

ordinacija.hr