Prema jednom istraživanju jedna od četiri osobe će tijekom svog života doživjeti panični napad.
Je li taj podatak pretjeran – ne znam, no poznato je da su anksiozni poremećaji u razvijenim zemljama u kontinuiranom porastu. Zadnjih par godina mi se nekoliko ljudi iz moje bliže i šire okoline povjerilo da pate od učestalih paničnih napada. Riječ je mahom o mladim ili čak vrlo mladim ljudima.
Panični napad može se javiti bilo kada i u bilo kojoj situaciji. Takve situacije mogu biti potpuno bezopasne.
Zamislite da sjedite na večeri u nekom otmjenom restoranu sa svojom obitelji. Ambijent je ugodan, u pozadini se čuju note klasične glazbe, čavrljate za stolom, smijete se, prepričavate neke zgode iz prošlosti i odjednom „Bum!!!“.
Preplavi vas osjećaj neobjašnjivog straha, dlanovi vam se počnu znojiti, srce vam divljački lupa i sigurni ste da će te kroz koju minutu doživjeti infarkt ili izgubiti razum. Međutim, od paničnog napada se ne može umrijeti i to je jedna od prvih stvari koju terapeuti kažu svojim klijentima. Ipak, ta informacija ne pomaže previše u trenutku kad se napad odvija jer je osjećaj nadolazeće smrti vrlo stvaran bez obzira na to što vam bilo tko rekao.
Takve pretrage su za osobu i njenu obitelj iscrpljujuće i bezuspješne, a u mnogo slučajeva se dogodi serija napada prije nego se isključe organski uzroci i postavi prava dijagnoza.
S evolucijskog stajališta, panični napad predstavlja dobru staru borba-ili-bijeg reakciju, koja ima adaptivnu vrijednost preživljavanja. U situaciji u kojoj vas, na primjer, napadne neka ogromna divlja zvijer aktivacija simpatičkog živčanog sustava vam omogućava da trčite brže, da se jače borite i da lakše izdržite tjelesne napore.
Međutim, kad sjedite na kauču i čavrljate s prijateljima na nekoj zabavi, a tijelo se odjednom počne ponašati kao da prema vama juri brzi vlak, očito je da je nešto pošlo po krivom. Zato su panični napadi neka vrsta unutarnjeg alarma koji se pali na lažnu uzbunu i tako od adaptivnog mehanizma postaju problem. Postoje razne teorije koje pokušavaju objasniti zašto ovaj alarm ne radi kako treba. Neke kao primarni razlog navode neurofiziološke uzroke.
Primjerice, panični napadi se mogu događati i tijekom spavanja kada se prirodno javlja manji dotok kisika u mozak. Povećana koncentracija ugljikovog dioksida u krvi kod mozga čiji je “sustav uzbunjivanja” preosjetljiv može dovesti do simptoma paničnog napada. Prema takvoj teoriji panični napadi nemaju puno veze s anksioznosti ili nerazriješenim psihološkim konfliktima, piše ordinacija.hr.
U budućim situacijama koje predstavljaju prijetnju za ponavljanje sličnog događaja, javljaju se anksiozne misli poput „Što ako se ponovi“, „Što ako se onesvijestim“. Osoba je tada iznimno usmjerena na svoje tjelesne reakcije pa i najmanju promjenu u lupanju srca ili znojenju dlanova tumači kao nadolazeću katastrofu, što dodatno pojačava anksioznost, čime se stvara spirala panike.
Veliki problem kod paničnih napada je što osobe s vremenom počnu izbjegavati prijeteće situacije. Tako mogu početi izbjegavati izlaske, druženja, otvorene prostore, a sve kako bi prevenirale napad. Ovakvo je ponašanje neadaptivno i neće riješiti problem, a raspon situacija koje se izbjegavaju s vremenom se može jako proširiti. Iako su panični napadi u porastu, kao društvo i dalje nismo razvili dovoljno razumijevanja za ovaj problem. Razlog može ležati baš u paradoksalnosti poremećaja koju je teško odgonetnuti – tijelo naprosto reagira uzbunom na nepostojeću prijetnju.
Opcija je mnogo, a ovaj problem treba shvatiti kao i bilo koju drugu životnu prepreku koja traži rješenje. Rješenje, s druge strane, podrazumijeva vrijeme, upornost, a često i materijalne resurse. No, prije svega toga nužna je odluka o promjeni, jer u svemu je uvijek najteže početi.
