Prema Američkoj psihološkoj udruzi, djeca izrastaju u ljubazne i nesebične odrasle osobe kada ih se odgaja s empatijom i disciplinira na promišljen način. Ipak, suvremeni standardi tzv. nježnog roditeljstva, koji uvažavaju dječje osjećaje, ali često zanemaruju razvoj samoprocjene, odgovornosti i discipline, mogu dovesti do stvaranja sebičnih i razmaženih stavova. Djeca tada očekuju da ih roditelji štite od svake neugode i rješavaju sve njihove probleme, umjesto da ih se potiče na samostalnost, piše Index.hr.
Za razliku od toga, roditelji 60-ih i 70-ih godina imali su bitno drugačiji pristup. Djeci su usađivali disciplinu i integritet, no istodobno su im davali prilike da nauče odgoditi zadovoljstvo, budu strpljivi i pokažu suosjećanje čak i onda kada im to nije bilo jednostavno.
1. Kupovanje svega što žele
Djeca postaju strpljivija kada imaju priliku vježbati čekanje i štednju, umjesto da im se odmah kupi sve što požele. Razmažena djeca ne uče kako se nositi s razočaranjem ili kako kontrolirati osjećaje jer roditelji ispunjavaju svaku njihovu želju. Takva djeca kasnije ulaze u odraslu dob s uvjerenjem da na sve imaju pravo, što se može očitovati kao financijska neodgovornost, očekivanje tuđe dostupnosti ili prelaženje granica drugih ljudi radi vlastite udobnosti.
2. Konstantno zabavljanje djece
Djeca odrasla 60-ih i 70-ih godina razvijala su neovisnost, kreativnost i snalažljivost dijelom zato što se očekivalo da se sama zabavljaju. Igrala su se bez stalnog roditeljskog nadzora i bez ekrana koji bi im odvlačili pažnju. Današnja djeca često očekuju da roditelji ispunjavaju svaku njihovu potrebu, što potiče ovisnost i nedostatak osobne odgovornosti. Pretjerano oslanjanje na ekrane može dodatno doprinijeti socioemocionalnim poteškoćama, uključujući i porast sebičnosti.
3. Skrivanje teških razgovora i sukoba
Iako previše sukoba može potaknuti djecu da potiskuju osjećaje, potpuno izbjegavanje nesuglasica također je štetno. Djeca koja nikada ne vide kako odrasli raspravljaju, ali se i mire, kasnije mogu biti nespremna za upravljanje vlastitim odnosima. Roditelji danas često misle da djecu štite izbjegavanjem svađa, no djeca zapravo kroz promatranje uče kako se nositi s emocijama, tražiti oprost i rješavati probleme. Djeca 60-ih i 70-ih promatrala su stvaran život i učila iz iskustva, dok današnja često izbjegavaju sukobe jer vide da to čine i njihovi roditelji.
4. Rješavanje problema umjesto djece
Kad su se djeca nekad suočila s problemom u školi ili na igralištu, roditelji su im dopuštali da sama pronađu rješenje. Tako su razvijala vještine komunikacije, rješavanja sukoba i reguliranja emocija. Istraživanja pokazuju da pretjerano uplitanje roditelja, posebice u školske probleme, može štetiti socioemocionalnom i kognitivnom razvoju. Starije su generacije razvile otpornost upravo zato što su se morale same snaći bez oslanjanja na roditeljsku intervenciju.
5. Pregovaranje o pravilima i obvezama
Dok današnja djeca često očekuju nagradu za obavljanje osnovnih kućanskih poslova, djeca iz starijih generacija jednostavno su morala sudjelovati u kućanstvu. Roditelji su bili autoritet i nije bilo prostora za pregovore. Takav pristup učio je djecu odgovornosti i samostalnosti, a svakodnevne obveze, provođenje vremena u samoći ili čuvanje mlađe braće i sestara davali su im stvarne prilike za učenje discipline.
6. Nagrađivanje svakog postignuća
Roditelji 60-ih i 70-ih nisu bez prestanka hvalili djecu za osnovne zadatke. Iako se to današnjim roditeljima može činiti strogo, ovakav je pristup djeci pružao priliku da razviju unutarnji osjećaj ponosa. Naučila su zadovoljstvo pronalaziti u vlastitom trudu, a ne u vanjskom odobravanju. Današnja djeca često traže potvrdu drugih, dok su starije generacije izgradile samopouzdanje kroz odgovornost i samostalno djelovanje.
7. Trenutno zamjenjivanje uništenih stvari
Kada se djeci ne zamijeni odmah svaka izgubljena ili slomljena stvar, uče se brizi o svojim stvarima i reguliranju emocija. Djeca koja znaju da će dobiti novu stvar čim nešto unište često su nepažljiva i nemarna prema materijalnim stvarima. Učenje o vrijednosti novca i odbijanje trenutačne zamjene pomaže im razviti zahvalnost i veću odgovornost.
8. Dopuštanje odustajanja kad postane teško
Roditelji starijih generacija nisu dopuštali djeci da odustanu čim se suoče s preprekom. Dok današnji roditelji žele uvažiti osjećaje djeteta, ponekad zanemaruju važnost frustracijske tolerancije. Upravo upornost i suočavanje s teškoćama učinili su starije generacije otpornijima u odrasloj dobi.
9. Štićenje od manjih neugodnosti
Manje neugode normalan su dio života. Ako vas roditelji nisu štitili od svake nelagode, već su očekivali da nešto naučite iz pogrešaka, razvili ste sposobnost samostalnog suočavanja s problemima. Današnji roditelji često nesvjesno potiču sebičnost jer interveniraju i kad ne treba, pa djeca uče da uvijek mogu računati na nekoga tko će ih spasiti.
10. Toleriranje isprika
Kada djeca stalno izmišljaju isprike, a roditelji ih prihvaćaju, ona ne uče preuzeti odgovornost za svoje postupke. Starije generacije učilo se donošenju dobrih odluka i bez stalnog nadzora. Zbog toga su danas otpornija, spremna prihvatiti posljedice i usvajati lekcije, čak i kada je to teško.
11. Ispunjavanje svakog trenutka
Djeca često završavaju preopterećena jer im je svaki trenutak isplaniran, bilo kroz brojne aktivnosti ili stroge dnevne rasporede. Nedostatak slobodnog vremena onemogućava razvoj neovisnosti, kreativnosti i emocionalne otpornosti. Roditelji starog kova dopuštali su djeci da sama biraju kako će provesti svoje vrijeme, dajući im prostor za izgradnju identiteta i unutarnje motivacije.
Vrisak.info
