Apatija (od grč. ἀπάϑεıα – bezosjećajnost, ravnodušnost) se može opisati kao stanje sniženog osnovnog raspoloženja. Promatrajući opću psihopatologiju, apatiju ubrajamo u poremećaje afektivnosti i čuvstava, odnosno emocija. Drugim riječima, apatiju također možemo opisati kao utučenost i ravnodušnost.
Osoba koja pati od apatije se osjeća i djeluje prazno. Sve joj predstavlja izvor napora, a nema ni želja ni potreba. Stručnjaci smatraju da se apatija javlja najčešće kod depresije, shizofrenije, ali i frontalnog oštećenja mozga.
U općoj psihopatologiji, apatija je jedan od poremećaja afektivnosti i čuvstava uz još brojne druge poremećaje. No, mnogima je teško predočiti o kakvim je točno poremećajima riječ stoga bi bilo dobro pojasniti što su zapravo čuvstva, odnosno emocije te afektivnost.
Čuvstva ili emocije su ugodni ili neugodni doživljaji koji su izazvani vanjskim ili unutarnjim čimbenicima. Drugim riječima, ako ostvarujemo ciljeve, riječ je o pozitivnim emocijama, a ako je ostvarivanje ciljeva zbog nekog razloga spriječeno, riječ je o negativnim emocijama.
Afektivnost dolazi od latinske riječi afectivus što bi u doslovnom prijevodu na hrvatski značilo čuvstven ili strastven. No, važno je znati da sve navedeno – emocije, čuvstva, strasti i afektivnost nisu sinonimi nego riječi kojima se pobliže može objasniti sveukupni emocionalni raspon.
Kao posebna čuvstvena stanja je važno spomenuti raspoloženje, koje možemo opisati kao čuvstveno stanje slabijeg intenziteta i dužeg, ravnomjernog trajanja, te afekt, odnosno kratkotrajno snažno čuvstveno stanje. Nakon detaljnog opisa apatije sa stručne strane, vrijeme je objasniti apatiju s laičke strane. Naime, apatija se može jednostavnim rječnikom opisati kao neosjetljivost i ravnodušnost.
VL
