Ovakav razgovor sam doživio previše često. Roditelji se osjećaju kao da se nalaze na kraju snaga s djetetovim lošim ponašanjem, piše psiholog terapeut Daniel Flint na stranici Psychology Today.
Pričaju mu kako su pokušali sve što su mogli kako bi spriječili takvo ponašanje, no ništa nije pomoglo. A zatim vade ‘google dijagnoze’, piše portal 24sata.hr.
– Kažu mi: ‘Mislim da moje dijete ima opozicijsko prkosni poremećaj.’ Znači, pojavnost tog poremećaja je oko 3,2 posto i u cijeloj psihološkoj medicini dijagnostičke specifikacije za ovaj poremećaj su najsubjektivniji. Kriteriji su da je dijete svadljivo, krivi druge za svoje greške ili ružna ponašanja. I tu ima puno prostora za interpretaciju. Za roditelje koji se brinu da im dijete možda ima taj poremećaj, obično pomažu psihodijagnostički testovi kod specijalista. No bez obzira na dijagnozu, intervencija kojom traže da se djetetovo loše ponašanje preusmjeri u pozitivnom pravcu nije jedino rješenje, jer promjenom vlastitog ponašanja roditelji mogu do takvih promjena doći kod kuće – objasnio je.
1. Disciplina: Kako pomaže ako dijete pošaljete u sobu
Kad djetetu kažete da ode u svoju sobu, to može istovremeno biti pun pogodak ili potpuni promašaj. Kratki time-out empirijski dokazano pomaže kod lošeg ponašanja manjeg djeteta. Webster Stratton preporučuje da trajanje time-outa bude u minutama ekvivalent dječjim godinama. No ako dijete previše često šaljete u sobu kad se loše ponaša, postigli ste dva neželjena učinka.
Većina djece u svojoj sobi ima više igračaka i mogućnosti zabave, pa se u kazni imaju vremena igrati igračkama, sjediti za računalom ili na mobitelima. Dodatno, roditelj koji je poslao dijete u sobu dok je uzrujan, djetetu je poslao sljedeću poruku: Ja sam uzrujan, trebam biti daleko od tebe da bih se smirio.
Takva poruka u umu djeteta stvara zaključak da kad uzruja roditelja, može upravljati scenarijem koji će se odviti nakon toga. I na kraju krajeva, budimo iskreni – je li boravak na jednom od omiljenih mjesta stvarno kazna? Umjesto toga, pokušajte u time-out zonu pretvoriti kuhinju ili dnevni boravak. I ne zaboravite djetetu objasniti zašto ga ondje šaljete.
Recite primjerice: ‘Zato što si podignuo glas na mene, sjedit ćeš u kuhinji mirno sljedećih 10 minuta’. Za stariju djecu puno je učinkovitije privremeno uskraćivanje privilegija poput: ‘Zato što si podignuo glas na mene, izgubio si pravo na korištenje mobitela do sutra ujutro’.
2. Omjer pažnje za ružno i lijepo ponašanje
Od trenutka od kad su se rodili, djecu učimo da su pažnja, ljubav i sigurnost povezani. Kad plaču, roditelji dolaze kako bi ih umirili. Kad se smijulje, roditelji se smijulje s njima. Pažnja je nagrađujuća. Kako dijete odrasta, roditeljska pažnja je njihova najželjenija nagrada.
No roditelji djeteta koje se loše ponaša kod kuće više pažnje posvećuju tom lošem ponašanju nego poželjnom ponašanju. Očito, posvećeniji smo djetetu koje se grubo igra s mlađim bratom nego djetetu koje se primjereno igra. To je zato što u odraslom životu imamo očekivanja (na poslu, u vezama itd.) bez pretpostavki da će nas drugi hvaliti.
Nema ništa loše u podsjećanju grubljeg djeteta da se igra nježnije, ali budite oprezni u tome da jednako tako pohvalite dijete kad se igra primjereno. Zaslužena nagrada nikad nije naodmet.
3. Beta naredbe i nejasna očekivanja
Zapitajte se koliko je zadataka koje morate u zadanom roku odraditi, 5 ili 50? Koji god bio broj, zadržavanje takvog psihičkog tereta zahtijeva vještinu, ali i prokletstvo, ako se osjećate anksiozno. Mala djeca nemaju vještinu kojom bi više odgovornosti zadržala u dugoročnoj memoriji.
Za djecu s ADHD-om, razvoj takvih vještina je osobito izazovan. Beta komande su one koje zvuče kao: ‘Johnny, uzmi zadaću iz dnevnog boravka, stavi je u torbu, a zatim donesi cipele i spremi se za školu’.
Problem s beta naredbama je u dva područja:
1. Mnogo djece će odmah zaboraviti drugu, treću ili četvrtu naredbu, a roditelji će ih zbog toga nazvati zaboravnima.
2. Dijete koje je ispravno uspjelo doći do kraja liste, vrlo će teško interpretirati nejasnu naredbu “spremi se za školu”, pa će ih roditelji ukoriti jer nisu uspjeli obaviti sve.
Osjećaj bespomoćnosti može uništiti donedavno prisutnu motivaciju za suradnjom. Alfa naredbe su za djecu puno prikladnije, osobito za mališane koji imaju ADHD.
Zvuče otprilike ovako: ‘Johnny, moraš uzeti zadaću iz dnevnog boravka i donesi je tu za sljedeći zadatak’. Sjetite se pohvaliti dijete kad uspješno obavi zadatak, bez obzira koliko on bio banalan. Uz ponovljeno jasne i razumne standarde, dijete će radije surađivati znajući da na kraju stiže nagrada kroz pohvalu i pozitivu, pa će to podići njegovu motivaciju i za buduću dobru suradnju.
Sve u svemu, roditelji se ne bi trebali previše okrivljavati zbog djetetovih bihevioralnih teškoća. Upravo suprotno – to bi ih trebalo motivirati i osnažiti da promijene roditeljske strategije, znajući da lagano implementirane promjene mogu donijeti dugoročno poboljšanje.
Vrisak.info
