Roditeljska ljutnja nije neuobičajena pojava – prisutna je u svakoj obitelji. No način na koji se njome upravlja ima dubok utjecaj na emocionalni razvoj djece, čak i kada ista ta djeca postanu odrasli ljudi.
Dok neki roditelji ljutnju izražavaju otvoreno, drugi je potiskuju, skrivaju ili zanemaruju. Upravo to ponašanje često je obilježje pasivno-agresivnog roditeljstva, dinamike koja može ostaviti dugotrajne emocionalne posljedice.
Kako potisnuta ljutnja stvara pasivno-agresivno okruženje?
Kada se ljutnja ne izražava otvoreno već se manifestira kroz šutnju, sarkazam, odugovlačenje ili emocionalno povlačenje, stvara se pasivno-agresivna atmosfera. Djeca koja odrastaju u takvom okruženju uče ignorirati vlastite emocije ili ih potiskivati. S vremenom to može dovesti do nesigurnosti, emocionalne zbunjenosti, pa čak i depresije.
Psiholozi upozoravaju da djeca u ovim uvjetima ne razvijaju vještine upravljanja ljutnjom jer nikada ne uče da je ljutnja prirodan i prihvatljiv osjećaj.
Tri naizgled bezazlene rečenice koje otkrivaju pasivno-agresivne roditelje
“Reci ako želiš da te se čuje”
Ova rečenica stvara privid otvorenosti, ali zapravo upućuje na dinamiku u kojoj ljutnja služi kao sredstvo kontrole. U obiteljima gdje jedan član koristi ljutnju kako bi dominirao, djeca često uče da “najglasniji” pobjeđuje. “Pouka koju dijete usvaja: Samo onaj tko je bijesan ima pravo glasa”, ističe psihologinja Jonice Webb za YourTango.
Prema istraživanju iz 2024., u takvim se obiteljima često koristi tihi tretman, sarkazam i odugovlačenje kao izrazi potisnute ljutnje, a sve to stvara okruženje emocionalne nesigurnosti.
“Nemojmo o tome razgovarati”
U ovoj vrsti obitelji ljutnja se percipira kao nešto negativno, čak neprihvatljivo. Emocionalni izrazi poput bijesa ili frustracije smatraju se neprimjerenima i kažnjavaju se šutnjom ili osudom. Djeca ovom porukom dobivaju poruku roditelja da ako su ljuti, nešto nije u redu s njima.
Takvo negiranje emocija dovodi do stvaranja unutarnjeg sukoba jer ljutnja postoji, ali nije dobrodošla, pa se potiskuje duboko u nesvjesno.
“Nemoj se ni truditi biti ljut/a”
Ova izjava potpuno negira ljutnju kao valjanu emociju. Djeci se poručuje da njihova emocionalna stanja nemaju smisla ni važnosti. Djeca koja su u djetinjstvu često čula ovu rečenicu usvojila su “pouku” da je ljutnja beskorisna i bolje je ignorirati je.
“Time se ne ostavlja prostor za procesiranje frustracije ili suočavanje s nepravdom. Dugoročno, to djecu čini nesposobnima za izražavanje nezadovoljstva na zdrav način, a često dovodi i do pasivno-agresivnog ponašanja u odrasloj dobi”, pojašnjava psihologinja.
Što djeca (ne) nauče u ovim obiteljima?
Djeca koja odrastaju u obiteljima u kojima se ljutnja negira, izbjegava ili koristi manipulativno ne uče kako tu emociju prepoznati, izraziti i obraditi. Umjesto toga razvijaju obrambene mehanizme: od emocionalnog povlačenja do frustracija koje ne znaju verbalizirati.
Kako psihologija ističe, “emocionalno zanemarivanje često nije rezultat zlonamjernosti nego nesvjesnog prenošenja obrazaca iz generacije u generaciju”. Djeca iz takvih obitelji nerijetko postaju odrasli koji sami ne znaju kako zdravo izraziti ljutnju pa ili je potiskuju ili je nesvjesno izražavaju pasivno-agresivno.
Posljedice ovakvog odgoja postaju dugoročne. Kako prenosi YourTango, djeca koja odrastaju u okruženju gdje se ljutnja ne rješava otvoreno već prikriveno češće pate od anksioznosti, depresije i osjećaja nesigurnosti. Takva djeca češće krive druge za vlastite probleme i imaju poteškoća u preuzimanju odgovornosti.
Vrisak.info
