Organizacijom predizbornoga skupa turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u Sarajevu bošnjačka je strana napravila veliki iskorak u javnoj prezentaciji svoje protueuropske i uopće protuzapadnjačke politika. Naime, organizacijom najavljenoga skupa službeno je potvrdila svoje sve donedavno vješto prikrivane namjere da prostor Bosne i Hercegovine pretvori u teritorijalni poligon za strateška nastupanja različitih islamističkih politika protiv Zapada.
Neograničenim količinama novca, što tajnim kanalima pristiže iz različitih islamskih zemalja i uporabom narativa o statusu ratne žrtve, bošnjačka je politika uspjela preko raznih lobističkih skupina, poput primjerice Danijela Serwera iz SAD-a ili pak Bode Webera iz njemačkog Centra za politiku demokratizacije, prikrivati svoj strateški cilj kontinuirano kroz održavanje krize s Hrvatima u zajedničkoj Federaciji.
Naime, raspravljati, a poglavito zastupati danas u Europi u vremenu opće demokratizacije političkih sustava o pitanju jednakopravnosti naroda nije samo gibitak vremena, nego ponaprije pitanje legalizacije nehumanih i destruktivnih oblika političkoga upravljanja, koje u svojoj konačnici preko likvidacije identiteta vode u potiskivanje i nestanak cijelih naroda.
Premda je u marketinškoj industriji, što se razvidno uočava iz nastupanja bošnjačkih lobista, gotovo dopuštena prmocija nakaradnih pa i fašističkih ideologija koje, sve otvorenije zastupaju ukidanje, nestanak i genocid pojedinih naroda, uporaba takvoga narativa u izvješćima visokoga povjerenika za BiH Valentina Inzka trebala bi doduše zabrinuti hrvatske, a još više političare u SAD-u i Europskoj uniji.
Inzko je nedavno u svom izvješću Vijeću sigurnosti UN-a uporabio upravo jedan takav narativ, kojim se ograđuje ne samo od provedbe zakonitosti, nego i od Ustavnoga suda, optuživši pritom hrvatsku stranu koja inzistira na vladavini prava i provedbi odluka Ustavnoga suda.
Doduše, možda taj narativ nije izravno preuzeo iz ruke koja finacira bošnjački lobizam, nu činjenica da je u isti koš pospremio one koji zastupaju funkcioniranje države na zakonima i Ustavu s onima što te zakone i Ustav opstruiraju jasno pokazuje da je Ured visokoga povjerenika postao potpuno slijep ili se, relativizirajući zakone, priklonio trenutnom odnosu snaga na terenu.
A odnos snaga je takav da u Republici Srpskoj dominira ruska, dok zahvaljujući bošnjačkoj politici u Federaciji turska strategija.
Tako se bosanskohercegovački međunarodni upravitelj, dodoše ne formalno, nu zato stvarno, svojim izvješćem okrenuo protiv politike ulaska BiH u NATO-savez i Europsku uniju.
Zastupnika takve politike, naravno, ima i u Europskoj uniji, nu njezine posljedice, nakon znatnijega utvrđivanja ruske i turske politike u BiH, mogle bi imati razorne učinke na susjedne države, ali i cijelu Europu.
Možebitnim prihvaćanjem pa čak i odobravanjem ideja iz Inzkova izvješća legalizirala bi se bošnjačka politika koja zemlju želi pretvoriti u sultanski poligon za islamistička nastupanja protiv Zapada.
Dovoljno je, nakon sličnoga pozicioniranja, pogledati razvoj stanja u Siriji da bi se mogli sagledati učinci razornoga sučeljavanja područnih i velikih sila, čemu zbog ssve očitijega pretvaranja Bošnjaka u tursku nacionalnu manjinu na Balkanu i teži aktualna bošnjačka politika.
U tako stvorenim i za hercegbosanske Hrvate nepovoljnim okolnostima, borba za jednakopravnost, vladavinu prava i pripadnost zapadnoj uljudbi ne bi smjela prestati legalizacijom nasilno nametnutnih nečovječnih zakona.
Dapače, načelo jednakopravnosti, poštivanje međunarodnih ugovora i vladavina zakona dugoročno je jedini temelj i dobar oslonac s kojeg je moguće ostvariti nacionalne ciljeve, unatoč aktualnoj islamističkoj ujdurmi, kojoj su podlegli iz svojih sebičnih interesa i pojedini zapadni politički krugovi.
Svjedoče to i trojica američkih kongresmena Thomas Garrett, Joe Barton i Scott Perry koji su nedavno izrazili zabrinutost zbog toga što Rusija naoružava Srbe u BiH, a istodobno radikalni islamisti utvrđuju svoja utočište po BiH.
Američki kongresmeni su zabrinuti zbog nedostaka vladavine prava i provedbe sudskih odluka Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga, što nije ništa drugo nego ono na čemu inzistiraju i politički predstavnici hrvatskoga naroda u BiH.
Ivan Svićušić/HRSvijet
