Geopolitička i sigurnosna situacija u hrvatskome balkanskom okruženju iz tjedna u tjedan postaje sve zanimljivija, posebno u kontekstu odnosa velikih sila koje aspiriraju na taj prostor. Posebno je pritom zanimljivo pratiti kako geopolitički eksperti velikih sila gledaju na razvoj i perspektive geopolitičkih i sigurnosnih procesa na ovome geopolitičkom prostoru. Nedavno je tako objavljena nova analiza “Europska sigurnost u krizi”, iza koje stoje Körber Policy Game i Međunarodni institut za strategijske studije.
Piše: Davor Dijanović/ Direktno.hr
U slučaju da Sjedinjene Američke Države napuste NATO savez, stoji u studiji, započeli bi oružani sukobi u jednoj od država Zapadnog Balkana koja je članica ovoga Saveza, a koje bi započele proruske snage nasilnim preuzimanjem vlasti i otmicom premijera. “Profeti” ovako vide razvoj situacije: “Konflikt izbija u članici NATO-a na Zapadnom Balkanu. Naoružana grupa pomognuta proruskim opozicijskim strankama zauzima parlament i zahtijeva napuštanje NATO-a i ponavljanje parlamentarnih izbora. Nakon toga počinju se širiti protesti po državi, a premijer, koji se nalazi u kućnom pritvoru, poziva Europsku uniju (EU) i NATO da interveniraju. Nekoliko desetina časnika ruske obavještajne službe ulaze u državu i kreću prema glavnom gradu da bi dali potporu protestima. Strateške morske luke na Mediteranu blokiraju ruski vojni brodovi”.
Strah od američkog povlačenja iz Europe
U analizi se navodi da bi ovakve tenzije u Europi mogle započeti nekoliko mjeseci nakon ponovnog izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika. Trump bi, naime, u veljači 2021. izjavio da je NATO zastario i najavio povlačenje SAD-a koja se operacionalizira godinu kasnije. Povlačenje bi značilo i uklanjanje obrambenog proturaketnog štita. Analizu su, navodi se, kreirali eksperti iz SAD-a, Francuske, Njemačke, Poljske i Velike Britanije, a cilj je potaknuti Europljane da pokažu veću odgovornost glede vlastite sigurnosti.
Očito, navedena analiza u korijenu ima strah od američkog povlačenja iz Europe i raspada NATO saveza, odnosno transatlantske agende. Pritom je signifikantno to da se ponovno prostor tzv. Zapadnog Balkana detektira kao prostor na kojemu bi mogao nastati novi konflikt. Riječ je o prostoru na kojemu se danas sudaraju interesi Europske unije (EU), SAD-a, Rusije, Turske i Kine. Europski povjerenik za proširenje i susjedsku politiku Johannes Hahn prošli je tjedan u tom kontekstu izjavio da EU, ako ne uputi jasni signal o početku pristupnih pregovara sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, prijeti gubitak utjecaja na Zapadnom Balkanu.
Hahn smatra da, ako EU ne može funkcionirati u neposrednom susjedstvu, ne mora ni postavljati pitanje globalnog djelovanja. “Ako europske države u cjelini žele biti međunarodni igrač, onda je prvi izazov da najprije kod kuće riješe svoja pitanja, a kod kuće u ovom slučaju znači Balkan”. Inače, Hahnove izjave direktno su povezane s francuskim stavom protivljenja početka pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Kad je u pitanju Albanija, isti stav ima i Nizozemska.
Sve bolji odnosi Srbije i Turske
Područje Zapadnog Balkana, dakako, od iznimne je važnosti i za sigurnost Republike Hrvatske, a to se posebno odnosi i na – pozdrav Željku Komšiću – i hrvatsku državu Bosnu i Hercegovinu. Kad je u pitanju položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini teško je reći išta što već nije rečeno. Podčinjavanje hrvatskog korpusa u BiH konstanta je bošnjačke politike koja Federaciju BiH želi pretvoriti u svoju državu, a Hrvatima uskraćuje i pravo da izaberu svoje političke predstavnike. Broj Hrvata u tzv. Republici Srpskoj takav je da bi se kroz koju godinu mogao pretvoriti u statističku grešku.
Ono što bi trebalo alarmirati hrvatsku politiku i diplomaciju kad je u pitanju BiH jesu sve češći trilateralni susreti BiH, Turske i Srbije. Bivši turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu u znamenitoj je knjizi Strateška dubina koncipirao doktrinu neoosmanizma, kao doktrine jačanja utjecaja Turske u državama nekadašnjega Osmanskog Carstva. Ta se doktrina u praksi oslanjala na muslimanski faktor koji živi u tim državama. Međutim, nakon razlaza Erdogana i Davutoglua sve se više odustaje od neoosmanske doktrine, tj. od oslanjanja na muslimane koji žive u državama nekadašnjega Osmanskog imperija. Ponajbolji primjer su odnosi Turske i Srbije koji su sve bolji i sve snažniji. Turska danas investira daleko više novca u Srbiji (užu Srbiju), nego u BiH ili Sandžak gdje žive muslimani. Nema nikakve sumnje da je sve bolje odnose Ankare i Beograda omogućilo zbližavanje Rusije i Turske nakon pokušaja puča u Turskoj 2016. godine. U skladu s navedenim relacijama najavljeno je da bi trilaterala uskoro mogla postati kvadrilaterala uključivanjem Rusije.
Opasnost od dogovora na račun Hrvata u BiH čije interese nitko ne zastupa
U čemu je opasnost ovih procesa za Hrvate u BiH? Prije svega, Hrvati danas u Predsjedništvu BiH nemaju svoga legitimnog predstavnika s obzirom na to da je Komšić najobičniji uzurpator i agent Sarajeva. Hrvatske interese, dakle, nema tko zastupati, a politička je perverzija prvoga reda da hrvatske interese – naravno zbog svojih interesa – ponekad više zastupa Milorad Dodik nego Zagreb. No što ako se Srbi i Bošnjaci u BiH u jednome trenutku – pod pokroviteljstvom Ankare, Moskve i Beograda – odluče dogovoriti o podjeli interesa u BiH? Što bi takav dogovor – koji su početkom devedesetih zastupale određene muslimanske i srpske struje – značio za Hrvate u BiH? Značio bi njihovu potpunu dekapitaciju.
Daytonska BiH nedvojbeno je čedo Sjedinjenih Država. I nije se proteklih godina ništa u BiH moglo napraviti bez miga američkog veleposlanstva koje je vrlo otvoreno zastupalo bošnjačke interese. Hrvatska je prilika bila da lobiranjem u pragmatičnoj Trumpovoj administraciji poboljša položaj Hrvata u toj državi. Na tom planu, međutim, nije mnogo učinjeno. Ako pak u sklopu najavljene politike izolacionizma (koji s obzirom na Brexit vidimo na oba pola angloameričke politike) dođe do povlačenja SAD-a iz balkanskog područja ili ako se Srbi i Bošnjaci uz asistenciju Putina, Erdogana i Vučića dogovore (čak i bez pristanka Washingtona), Hrvatima u BiH ne piše se dobro. U isto vrijeme hrvatska politika ne usudi ni spomenuti formiranje trećeg entiteta.
O tempora, o mores, živio hrvatski progres!
Vrisak.info
