Je li ovo istina? Slobodni smo?! Slobodni, ali i dalje ograničeni. Svi ovdje, u Italiji, znamo što znači sloboda, ali mi je još uvijek nemamo piše Josip Grabovac za Večernji list.
Pitanje je vremena kad ćemo je imati jer smo posljednjih mjeseci prošli kroz veliki pakao. Žrtve koronavirusa, umrli, zaraženi, ne zaboravljaju se. Italiji ovo neće biti neka prolazna faza. Strah je još uvijek u svima. Svi imamo želju zagrliti bližnje od kojih smo već 50 i više dana razdvojeni, a ja već peti mjesec. Da, istina je da sam organizirao svoja putovanja koja ću sigurno napraviti. Kao državljanin Hrvatske imam pravo izaći iz Italije kad poželim, naravno, uz potvrdu Veleposlanstva.
Što se promijenilo?
A zašto čekam? Čekam jer trenutačno nema ni jedno prijevozno sredstvo kojim mogu putovati. Još samo finalna dokumentacija kako bih se mogao normalno vratiti na svoje radno mjesto u rujnu kad, svi se nadamo, počinje Milano Fashion Week. Žao mi je svih onih koji to neće moći, koji će morati još dugo čekati da iziđu iz grada. Žao mi je Talijana, mojih prijatelja, čija je sudbina trenutačno takva. Kao da se sve to događa u mome rodnom Širokom Brijegu iz kojeg sam otišao još 2005. Svi smo čekali taj “lockdown” i napokon ga dočekali. Što se promijenilo? To što vidimo nekoliko osoba više na ulici. No, primjerice, barovi su još uvijek zatvoreni iako su i oni jučer, 4. svibnja, ponovno trebali otvoriti svoja vrata. Vlada je donijela nove mjere, tako da bi oni trebali biti otvoreni 1. lipnja. Na ulicama se može vidjeti kako se polako sve priprema za otvaranje, ali, iskreno, još ne vidim neka sretna lica. Osobno imam jako puno prijatelja koji su vlasnici barova i klubova od Milana do Rima. Jako su zabrinuti i trenutačno ne vide izlaz iz ove situacije. Da naglasim, svi oni prehranjuju svoje obitelji tim poslom, a tu su i brojne druge obitelji, njihovi zaposlenici. Otvorili su se butici, tvrtke…, ali izaći možemo opet samo uz potvrdu.
Ovog puta jedini je plus što možemo ići trčati, rekreirati se. No, opet uz potvrdu u kojoj se točno navodi što radimo… Ako idemo kupiti, primjerice, majicu, moram to i napisati. Distanca je i dalje obvezna, maska i rukavice isto tako kad ulazimo u sve trgovine. U Italiji, primjerice, osobe koje imaju povišenu temperaturu, a nisu se prijavile liječniku i to su ignorirale, bit će kažnjene. Moguće kazne su i zatvorske, od 6 mjeseci pa do one najveće – 12 godina. Još uvijek ne možemo ići u druge gradove, osim ako moramo zbog posla ili zdravlja. Možemo se kretati samo u svojoj pokrajini, i to ako imamo obitelj koju ćemo posjetiti. Kao što sam već i pisao, prvih nekoliko dana od uvođenja karantene bio sam jako loše. Našao sam se prvi put, i to sam, u situaciji gdje više ni sam ne znaš što misliti. Vijesti, policija, vojska, helikopteri, žrtve – svakoga dana sve gore. Sasvim je normalno da sam imao strah i paniku. No, to sve zamijenio sam entuzijazmom. Svi koji me poznaju znaju da sam osoba koja je uvijek nasmijana, ponekad i nasilu, samo kako bih u društvu podignuo atmosferu. No, žrtve nikada nećemo zaboraviti.
Pričali smo o promjenama u prethodnim tekstovima. Da, ali, nažalost, kod nas tih promjena nikad neće biti, u to sam siguran. Uvijek se ograđujem i ne mislim na sve, ali, nažalost, većina stanovništva da. Nikako nije lijepo vidjeti maske, rukavice, distancu, život bez druženja, zabava, okupljanja. To je trenutačno naša realnost, barem ovdje. I sam se želim vratiti u prošli život i tako napraviti neke stvari drukčije, zagrliti nekoga koga nisam, a želio sam. Ovo je drugi život, druga prilika.
I svi ćemo slaviti još jedan život koji smo, mogu slobodno napisati – DOBILI. Slušam, pratim i želim se praviti slijep, gluh i neuk, ali ne mogu! Sve to jače je od mene, zato i radim taj posao koji radim. Pišem i mišljenja prenosim na papir. Italiju čekaju velike promjene i velike posljedice na cijelu državu, stanovnike, nažalost, najviše psihičke. No, moramo ići dalje. Ne možemo se osvrtati na prošlost, ali ovu ne smijemo zaboraviti. Moramo je uvijek imati u podsvijesti. Isto tako, ovo može biti samo neki drugi test za sve nas. Prvi smo pali! Mnogi su od nas olako shvatili opasnost koja nam je zaprijetila. Imamo priliku sve promijeniti, na prvom mjestu sami sebe.
Prvo oprostite sebi
Pokušajte. Na kraju, iskreno sam ponosan na samoga sebe, prošao sam veliki test sam, daleko od svih. Emocije su tu, nikad nisu nestale, nisam ljutit ni na nikoga i ni na što. Pedeset i pet dana zatvoren sam sa sobom, osim što sam na sebi radio više nego prije virusa, i fizički i psihički. Preispitivao sam gdje sam griješio u prošlosti i našao sve odgovore.
Oprostio sam neke stvari, prvo sebi pa tako i svima drugima u životu. Ponosan sam na svoju malenu kćer, obitelj, rodbinu i prijatelje koji su uz mene od prvog dana. Ali i na nove osobe koje su, očito, morale doći u moj život. I u njemu su već zauzele posebno mjesto na kojem će ostati zauvijek. A uz Božju pomoć, u ovoj, ponajprije psihičkoj borbi s nevidljivim neprijateljem, ja sam izišao kao pobjednik.
Vrisak.info
