U javnom diskursu raspad Bosne i Hercegovine rijetko se spominje kao opcija koja je relevantna u smislu realne politike.
No zašto je tako? Je li raspad BiH toliko nemoguć koliko nam se čini? Naravno da nije. To svakako nije opcija kojoj itko treba težiti, ali moramo shvatiti kako je on puno više moguć nego što mislimo. BiH na okupu drži nekoliko krhkih institucija. Srbi ih zovu zajedničkim, Bošnjaci državnim, a Hrvati ih ne zovu uopće. Samo nakon izbora zauzmu mjesta u njima ne radeći ništa. Ili radeći gotovo malo.
Piše: Ivan Crnjac, Direktno.hr
Redom, to su Parlament, Vijeće ministara, Predsjedništvo, nekoliko državnih agencija, javni televizijski sustav i Oružane snage.
Parlament funkcionira tako kako funkcionira. Zadovoljen je građanski princip popunjavanja Zastupničkog doma i etnički princip popunjavanja Doma naroda. Agencije su suovisne od parlamenta, a Vijeće ministara je tripartitno. Kao takvo najviše diže želudac onim istinskim bh. građanima. To su, da odmah bude jasno, ljudi koji žive u BiH i svijet im tu počinje i završava.
U političkom smislu nisu štetni jer činjenicu da su nacionalne manjine ili nacionalno neizjašnjeni građani oni nemaju namjeru zloupotrijebiti kako bi od toga profitirao većinski bošnjački nacionalizam čija je ideološka podloga građanština u “behaovskom” i bošnjaštvo u etničkom smislu.
Takve su sve stranke s adresom u Sarajevu. Razlike postoje između SDA i Naše stranke ili SBB-a i SDP-a, ali su sve stranke s adresom u Sarajevu bez izuzetka ili tzv. probosanske ili probošnjačke. Ideološke razlike među njima su manje po pitanju BiH od razlika Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića po pitanju pogleda na bh. Hrvate.
Predsjedništvo je kompromitirano činjenicom da je Željko Komšić izabran u njega tri puta i kao takvo je više kamen spoticanja nego integrativni faktor. Srbi ga za sada doživljavaju jer znaju da će, barem kroz idućih nekoliko desetljeća, u njega moći birati svog legitimnog predstavnika.
Izuzev BHRT-a gdje utjecaj imaju sva tri konstitutivna naroda, ostatak javnog sustava je u gabuli. Srbi i Hrvati na FTV-u nemaju gotovo nikakav utjecaj, kao ni Hrvati i Bošnjaci na RTRS-u. S obzirom na to, javni sustav sve u svemu više razjedinjuje nego što ujedinjuje.
U Oružane snage trpa se silan novac koji daju stranci. To je ono što ponajviše drži Oružane snage na okupu. Da nema novca – one ne bi ni postojale. Normalnu plaću tamo ima nekolicina generala i ljudi s činovima. Obični vojnici se bore kako otići na Bliski istok u neku misiju. Ukratko: Integrativni faktor praznog džepa.
Kratkom analizom i uvidom u ono što BiH čini na okupu dolazimo do najjačeg elementa, to su stranci. Vidimo kako niti jedna institucija nema tu snagu da spriječi raspad ako do njega dođe. Nemaju ni stranci. Ali imaju u šaci domaće političke predstavnike, uglavnom Srbe i Hrvate, koji potencijalno mogu potaknuti raspad BiH.
Tko profitira, a tko gubi?
Opcija raspada nije ni najgora ni najbolja opcija koja BiH može zadesiti, ali je svakako realna. Međutim, tko profitira, a tko gubi?
Najveći gubitnici raspada BiH su Bošnjaci i Hrvatska. Bošnjaci bi izgubili kakvu takvu državu i zauvijek bi bio završen mit o europskim jeruzalemima, multikulturalnosti i sličnim postmodernim frazetinama koje negdje u svijetu i mogu uspjeti. Dobili bi svoju državu na dijelu današnjeg bh. teritorija, ali ona ne bi imala dva ključna faktora – Srbe i Hrvate. Bila bi to bošnjačka nacionalna državica bez ikakvih obrisa različitosti.
Hrvatska bi također izgubila puno. Velik dio bh. Hrvata živi u pograničnim područjima i osim što graniči s Hrvatskom je i naslonjen na nju. S obzirom na to da u BiH ne bi imali gotovo nikakav institucionalni okvir nakon raspada – bili bi naslonjeni na Hrvatsku i dodatno je opterećivali u sigurnosnom, ekonomskom, obrazovnom, ali i političkom smislu.
Srbi bi donekle profitirali. Jedini su nominalno za odvajanje Republike Srpske (RS) od BiH. Pripojili bi RS – doduše malo manje nego što ona sada iznosi – i Dodik (ili neki drugi lider bh. Srba) bi ušao u povijest kao čovjek koji je uspio ostvariti povijesnu težnju Srba.
Hrvati bi se također mogli pripojiti Hrvatskoj, ali je takav scenarij teže izvodiv za Hrvate nego za Srbe. Velik dio hrvatskog stanovništva bi morao ostati u granicama današnje BiH, a i Hrvatska ne bi potrčala takvoj opciji u zagrljaj s obzirom na to da bi to bio presedan u Europskoj uniji da jedna država članica najednom mijenja granice neke druge države. Doduše, tu je i opcija prava naroda na samoodređenje, međutim, Hrvatska ne bi težila takvoj opciji, a i sami bh. Hrvati ne bi profitirali jer bi potencijalnim pripajanjem bili doslovno tek jedna u nizu županija Hrvatske s obzirom na to da je teritorij koji bi se eventualno pripojio malo manji od Splitsko-dalmatinske županije.
Hrvatima tada preostaje opcija stvaranja vlastite države s temeljem Zapadne Hercegovine i dijelova Hercegovačko-neretvanske (okrug oko Mostara) i Herceg-bosanske (Livno, Tomislavgrad…) županije.
Enklave Hrvata po istočnoj i središnjoj Bosni ostale bi izvan te države, ali bi se njima u bošnjačkoj državici moglo omogućiti sva ona prava koja bi imali Bošnjaci u novoformiranoj hrvatskoj državici na prostorima nekadašnje BiH.
Ovakav scenarij zvuči donekle kao SF scenarij, ali je on potpuno realan ako bošnjačke stranke nastave ono što su najavili – odbiti izmjene Izbornog zakona u BiH i politički eutanazirati Hrvate. Doslovno – o nekoliko rečenica ovisi stabilnost cijelog ovog područja. Pitajte ljude koji su živjeli u Jugoslaviji je li 1988. mirisala na 1991. Mi u BiH smo sada u 1989.
Hrvati u BiH nemaju nikakvu posebnu moć pa da mogu dirigirati regionalne i geostrateške odnose. Međutim, koji bi narod svojevoljno pristao ostati dio države koja im na svaki način pokušava oteti osnovna ljudska prava i proglasiti ih nacionalnom manjinom. Narod koji bude doveden pred takav rub, neovisno o tomu koliko je velik, može učiniti nemoguće. Ipak, za sve bi bilo lakše ako bi se promijenilo tih nekoliko rečenica u Izbornom zakonu, zar ne?
Vrisak.info
