Iako je Vinko Puljić kao kardinal sudjelovao na konklavama u izboru dvojice papa – Benedikta XVI. i Franje, na njegov svećenički život najveći je pečat udario njihov prethodnik Ivan Pavao II. On ga je imenovao i nadbiskupom Vrhbosanske nadbiskupije i kardinalom. Upravo na današnji dan ratne 1994. godine uvrstio ga je u Kardinalski zbor.
Piše: Jozo Pavković/Večernji list
Prisjećajući se dana kada su katolici BiH prije 30 godina dobili kardinala zarobljenog u opkoljenom Sarajevu ujedno se sjećamo i dramatičnih ratnih vremena kada su se Hrvati borili za svoju opstojnost. I ne samo u Sarajevu. Tu krvavu bitku Wojtyła nije promatrao sa strane. On je činio sve što je u njegovoj moći da sačuva tamošnje Hrvate katolike, ali i državu Bosnu i Hercegovinu. U tom kontekstu moglo bi se promatrati i uvrštavanje Vinka Puljića u Kardinalski zbor.
Takva odluka došla je samo mjesec i pol dana nakon što međunarodne vojne organizacije papi nisu mogle jamčiti sigurnost za posjet opkoljenom Sarajevu. Neizvjesnost oko njegova dolaska trajala je danima. Nijedna od 130 država koje je posjetio nije bila tako rizična i osjetljiva za dolazak katoličkog poglavara kao što je to tada bila BiH. Čim je najavio svoj dolazak 8. rujna 1994., zaprijetili su mu atentatom.
Razočaranim katolicima kao utjeha ostalo je to što su tu večer u sarajevskoj katedrali uživo putem Radija Vatikan suznih očiju mogli slušati papinu poruku. Nakon mise portir je dotrčao nadbiskupu Vinku Puljiću i rekao da ga zove papa. On je mislio da je to “neslana šala”, pogotovo jer telefoni nisu radili. Ali imali su satelitski telefon koji je povremeno bio uključivan. Uistinu, s druge strane žice bio je Ivan Pavao II. Kazao mu je: “Niste sami, s vama sam. Hrabro!” Poruka je vratila nadu. Za dva dana Wojtyła je stigao u Hrvatsku. Kada se 10. rujna u Zagrebu molio na grobu blaženog Alojzija Stepinca, zagrlio je vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića i šapnuo mu: “Papa će dati svoj znak.” “Tada nisam znao što to znači. Kad me je imenovao kardinalom, shvatio sam da je to taj znak”. Wojtyła je cijelo vrijeme rata bio svjestan težine njegove službe u Sarajevu. Tako mu je jednom prilikom napisao: “Kad sam ti stavljao biskupski križ, nisam znao da će biti tako težak.”
Puljić je prvi vrhbosanski nadbiskup koji je imenovan kardinalom. U povijesti BiH bila su ih još trojica, ali nijedan od njih nije bio rezidencijalni biskup. U Hrvatskoj ih je pak bilo znatno više: Demetrije, Tomo Bakač Erdedski, Juraj Utišinović Martinušević, Juraj Drašković, Juraj Haulik, Josip Mihalović, Alojzije Stepinac, Franjo Šeper, Franjo Kuharić i danas živući Josip Bozanić. Nizu hrvatskih kardinala valja pribrojiti i nadbiskupa Josipa Uhača, koji je preminuo 1998., dan prije najave imenovanja.
Kardinal, nadbiskup u miru (mirovini) Vinko Puljić, koji je ušao u osmo desetljeće, prošao je trnovit životni i gotovo 55 godina dug svećenički put. Iako je ponekad nailazio na nerazumijevanje svoje subraće i sunarodnjaka, svi mu priznaju kako ostavlja neizbrisiv trag u povijesti Katoličke crkve i države BiH. Čovjek je dijaloga i mostograditelj s drugima i drukčijima. Ipak, u ratu i poraću bilo je onih koji su i na njega planirali atentat. Uostalom, on je i u ratu i u miru bio i (p)ostao kardinal.
Koliko je mir krhak, svjedoče i vapaji dvojice papa iz Sarajeva. Wojtyła je 1997. na Koševu uskliknuo: “Nikad više rata!”, da bi papa Franjo osam godina poslije na istom mjestu priznao: “Treći svjetski rat traje i vodi se u dijelovima.” Unatoč svemu, “ratni kardinal” ipak je sačuvao krajnju homogenu katoličku cjelinu, odnosno prvu crtu Vatikana prema Istoku obranio je “maslinovom grančicom”. Njegove bitke još traju. Zato je “kardinal u miru” i dalje “ratni kardinal”.
Vrisak.info
