Nikola Čičak čija je fotografija, zahvaljujući američkim novinarima, obišla cijeli svijet, jedan je od najpoznatijih logoraša srpskog logora smrti na Manjači i muslimanskog logora smrti KPD Zenica. Tek nakon objavljivanja te fotografije mnogi su doznali za jedan od najstrašnijih srpskih logora – Manjaču.
– Rođen sam 24. rujna 1963. godine u Travniku. Bio sam 16 mjeseci zatočenik najstrašnijih logora u Europi, srpskog u Manjači i muslimanskog u KPD Zenica. Proživio sam mnogo stresova, zbog kojih još uvijek imam psihičkih posljedica. Neću biti miran sve dok srpski i muslimanski zločinci ne budu osuđeni – kaže ogorčeno Nikola Čičak, dragovoljac Domovinskog rata.
– U Manjaču sam došao 1993. godine, kad su četnici zarobili 24 pripadnika HVO-a, među kojima sam bio i ja. Zarobili su nas u bosanskom mjestu Koprivnica (Bugojno), kod Titove vile. Utovarili su nas kao stoku u šleper i odveli u nepoznatom pravcu. Kad smo stigli u logor oko sebe sam vidio žicu i konjušnice. Skinuli su nas do gola i zatvorili. Imao sam 78 kilograma, a kad su me novinari fotografirali pokraj žice, bio sam težak jedva 36 kilograma. Razmijenjen sam bio u Novskoj. Tih 16 mjeseci u logoru za mene je bilo 16 godina tamnovanja!
Nikola smatra da su mu američki novinari, koji su objavili strašne slike s Manjače, naprosto spasili život. Naime, da toga nije bilo, kaže, posve sigurno bi ga Srbi strijeljali i sahranili u jednu masovnu grobnicu nedaleko toga logora, kao što su ubili i mnoge druge nevine Hrvate.
– U Manjači su na najokrutnije načine mučili ne samo pripadnike Hrvatskog vijeća obrane, nego i žene i djecu. Obično su nas budili između pet i šest sati ujutro. Svi smo morali stajati. Za šalicu obične vode tražili su stotinu njemačkih maraka! Ako netko nije imao novce, a mnogi nisu, oni su morali, poput mene, piti vodu iz nekakve močvare, gdje se legu žabe i zmije. I kad smo odlazili piti tu zagađenu vodu, četnik nas je pratio s puškom. Tijekom dana obično bismo dobili jednu malu šnitu kruha i šalicu nekakvog čaja. Spavali smo u konjušnicama, na golome betonu, bez ikakvih strunjača, deka ili sličnoga. Kao stoka! U Manjači su često ubijali zatvorenike, a poglavito zapovjednike.
– Ljude su odvodili u rudnik Ljubinje pored ovog strašnog logora. Vidio sam kako su jednoj majci ubili dijete u naručju!
– Oca su mi za vrijeme Domovinskog rata ubili muslimani. Uspio sam se spasiti zahvaljujući Bogu, sudbini i fotografiji koja je prikazana diljem svijeta. Svakim sam se danom molio Bogu i to mi je pomoglo. U logorima su nas tukli, tako da još imam modrice po nogama i tijelu. S obzirom da sam nakon razmjene vrlo brzo dospio i u muslimanski logor KPD Zenica, mogu reći da mi je tamo bilo još teže. Muslimani su također mučili i ubijali Hrvate. U Zenici sam bio od rujna 1994. do kraja 1995. Pustili su nas kad je Dario Kordić potpisao primirje. Muslimani su nas tjerali da pjevamo njihove pjesme i govorimo njihove riječi. Čak mi je jedan Musliman želio istrgnuti krunicu s vrata, ali je nije uspio skinuti. Govorio sam: radije me ubij, ali svetinju s vrata ne dam! U Zenici smo dobivali dva obroka dnevno i to nekakvu leću, bez kruha!
Nikola Čičak, do sada je živio na nekoliko adresa u Hrvatsko u BiH, sada je u Donjem Rasnu kod Busovače (BiH). Živi s bolesnom suprugom, ima troje djece, dvoje je još uvijek s njim, a jedna se od kćeri udala u Hrvatsku. On i invalidna supruga zajedno s djecom preživljavaju od primanja u visini od 91 KM. – Živim u kući koju su mi dale časne sestre, nije za biti u njoj sva je ispucala, gdje god su mi dali neki smještaj iz njega su me istjerali jer su to moral vratiti prijašnjim vlasnicima. Čuo sam za presudu Dani Lukajiću, kojeg jako dobrom poznajem, kao i sve druge koji su nas maltretirali, tukli i ubijali u tom zloglasnom logoru. To je mala i sramotna kazna – rekao je Nikola Čičak.
24sata
