Tisućljeća godina razvoja civilizacije su trebala proći da bi žene uživale osnovna ljudska prava. Gledajući iz današnje perspektive na prošlost – slobode uzimamo zdravo za gotovo. O onome što se događalo svjedoče potresna svjedočanstva žena koje su gubile živote da bi mi danas imale obrazovanje, posao, prihode, društveni položaj, samosvijest i ostale tekovine koje su im bile uskraćene odmah po rođenju, a o njima su mogle samo sanjati.
Feminist Poulain de la Barre je 1673. godine napisao djelo O jednakosti dvaju spolova i napomenuo je kako „u sve što su muškarci napisali o ženama treba posumnjati, jer su oni istodobno i sudac i stranka“. O čemu se radi? Jedna kolumna je premalo da bi uspjeli prikazati kako je tegobna i mučna borba žena bila ali pokušat ćemo barem u kratkim crtama proći razvoj događaja samo da bi vidjeli da Međunarodni dan žena nije čokolada, ruža i večera na račun nekog drugog, što ne uskraćujemo nikome jer svatko sa svojom slobodom radi što želi dok ne ugrožava drugu. Svim ženama koje su zaslužne za ono što danas imamo se treba zahvaliti i prisjetiti ih se barem u jednom danu u godini.
Veliki geniji koji su bili ispred svojega vremena su u različitim područjima bili više nego uspješni, a kad je bilo u pitanju razumijevanje položaja polovice čovječanstva – za to nisu imali sluha ni uvažavanja. Kako je razmišljao o ženama na primjer Pitagora, matematičar koji se često prikazuje kao božanska osoba, govori ova rečenica: „Postoji jedan dobar princip koji je stvorio red, svjetlost i muškarca, i jedan loš princip koji je stvorio kaos, mrak i ženu“. Zastrašujuće zvuči kad to pročitamo u drugom desetljeću 21. stoljeća ali je takav mentalni sklop tisućama godina određivao sudbinu žena za koju nisu imale nikakvog načina da je oblikuju ili barem malo utječu na nju. S tog polazišta možemo vidjeti razloge tolike podčinjenosti. Tek su dvije generacije žena prije nas, u najboljim slučajevima, iskusile financijsku i političku neovisnost i bile su obrazovane.
Od 15. do 19. stoljeća je položaj žene evoluirao. U 17. st. kultura se širi i mogu se prepustiti umjetnosti i književnosti ali je rezervirana samo za elitu i većinom su bile prisiljene pisati i objavljivati svoja djela pod pseudonimima. Tek u 18. st. demokratični muškarci počinju objektivno promišljati pitanje položaja žene. S industrijskom revolucijom počinje sudjelovanje žena u proizvodnom radu i feministički zahtjevi u početku pronalaze temelje u ekonomiji ali je ona manjkava jer historijski materijalizam u muškarcu i ženi vidi samo ekonomske entitete. Žena je u radu postajala ravnopravna muškarcu jer je tehnologija poništavala mišićnu razliku koja je razdvajala muškarca od žene u težim fizičkim naporima, a zbog takvih napora u prirodi ženski su kućanski poslovi smatrani nevažnima.
Ekonomska neovisnost ostaje apstraktna jer ne rezultira nikakvom političkom moći, a za više ciljeve im nedostaje obrazovanje. Prihodi za žene su mizerni i radile su u bijednim higijenskim uvjetima po 17 sati dnevno. Tek se 1900. godine radni dan ograničava na 10h, 1905. imaju obavezan tjedni odmor, a 1913. godine se uređuju odredbe vezane uz odmor žena prije i poslije porođaja.
Godine 1910. u Kopenhagenu je održana prva međunarodna ženska konferencija na kojoj je 8. ožujka proglašen Međunarodnim danom žena. Između ostalih važnih povijesnih događaja, njime se obilježava i požar u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku 1911. godine kada je poginulo preko 140 žena nakon kojega su slabe mjere sigurnosti na radu okrivljene za veliki broj žrtava. Godina 1975. koja je proglašena Međunarodnom godinom žena je godina kad Ujedinjeni narodi službeno počinju obilježavati Međunarodni dan žena.
Što se tiče političkih prava, ona su osvojena uz puno muke. Osmišljavale su kako da ih dobiju, a da ne budu nasilne. Upadale su u kabinete, držale su mitinge na trgovima, defilirale su ulicama i održavale su konferencije. Ako bi završile u zatvoru štrajkale su glađu. Jedna od posljednjih država u Europi koja je dodijelila ženama političko pravo glasa tj. da bira i bude birana u političkim utrkama je Švicarska 1971. godine, a među prvima su bile Finska (1906.) i Norveška (1907.).
Koliko onda večerice, akcijske cijene u buticima, drogerijama i trgovinama, iskazivanje izljeva ljubavi i poštovanja prema pripadnicama ženskog spola više nego ostalim danima u godini ima veze sa prisjećanjem na žene koje su izgubile život u tvornicama, lomačama i ulici zbog ideala slobode i borbe protiv potlačenosti u društvu? Reći ću da nema skoro pa nikakve. Kad već uživamo u slobodi izbora koja ja žrtva velikog broja žena dobro bi bilo kad bismo im iskazali zahvalnost barem taj dan i slavili ono što imamo kroz svoje radove koji su plodovi sloboda koje uživamo.
Suzana Logara/Vrisak.info
