Na stranici dijaspora.hr preveden je tekst iz 1939. objavljenu The Sunday Staru iz Washingtona. Prenosimo ga u cijelosti.
The Sunday Star, Washington, D.C., 2. srpnja 1939.
Autori Tom i Harle Dammann
Iz novinske preslike prepisao Nikola Dedić, student Sveučilišta u Mostaru
Odabrao i preveo: Ante Čuvalo / dijaspora.hr
ZAGREB, Jugoslavija – Diploma zagrebačkog sveučilišta (Zagreb je glavni grad Pokrajine Hrvatske) simbol je ne samo mnogih sati provedenih studirajući, već u većini slučajeva i barem nekoliko dana provedenih u zatvoru. Jer sveučilište je žarište i središte opozicije srbijanskoj vlasti u državnoj prijestolnici Beogradu.
Prosvjedi su česti, osobito na početku školske godine kada su studenti tek došli s ljetnih odmora. Obično to počinje sasvim bezazleno, ali često završi paljenjem jugoslavenskih zastava, uništavanjem pokoje kraljevske slike i uhićenjima.
O tom smo prvi put doznali u razgovoru s mladim profesorom koji je rekao da je uobičajena pojava da se studenti nakon tjedan-dva izbivanja pojave zapušteni, neobrijani, netom iz zatvora. Drugi put smo se opraštali od nekih mladih studenata koji su nam pripovijedali o svom političkom djelovanju. Na odlasku su nas molili da ne spominjemo njihova imena, jer su se bojali da će ih vratiti u zatvor.
„O, da“, rekao je jedan, „bio sam u zatvoru šest puta”.
„Vidi ovaj ožiljak“, rekao je drugi, „ovdje me jedan žandar udario revolverom i onda me zatvorio na mjesec dana”.
Kurikul politike
Ovdje, kao i na Sveučilištu u Ljubljani, u Sloveniji, politika je važan dio studentskih aktivnosti. Ali ovdje su ogorčeniji i imaju samo jedan motiv: mržnju prema srbijanskoj vladavini. To je uobičajen osjećaj u cijeloj Hrvatskoj, no među studentima je jako izražen.
Radovan i Della Korović bili su glavni informatori o sveučilišnom životu u Zagrebu. Dolaze iz malog sela u Bosni, jednog od najsiromašnijih dijelova Jugoslavije. Radovan ima 24 godine i ovog će lipnja završiti studij prava. Najesen odlazi na devetomjesečni vojni rok, nakon čega će tri godine raditi kao pripravnik prije nego što se može samostalno baviti odvjetništvom. Della, njegova sestra, ima 20 godina; studira filozofiju, ali specijalizira francuski, i nada se da će ga kad završi predavati.
Oboje dobro govore engleski, s pomalo stranim naglaskom pomiješanim sa zabavnim prizvukom američkog „Srednjeg Zapada”, jer su 12 najranijih godina života proveli u Chicagu. Obitelj je nedugo nakon rata otišla u Ameriku, kao i mnogi Hrvati, jer nisu mogli dovoljno zaraditi za životne potrebe u vlastitoj siromašnoj zemlji. Kako je to bio kraj rata i početak prohibicije, Korovićima je to išlo na ruku. Lako su uskočili u unosan posao krijumčarenja alkoholom u Južnom Chicagu (South Chicago je tada bio poseban gradić na južnoj strani Chicaga). Tijekom 12 godina njihov je posao bujao; kupili su lijepu kuću, djeca su krenula u školu i život je tekao glatko.
Njihova se sreća mijenja
No 12 godina bilo je mnogo vremena za izbivanje iz Bosne i stariji Korovići čeznuli su vidjeti svoju obitelj i stare prijatelje. Kako su uspjeli uštedjeti dobru svotu, spakirali su svoje stvari i vratili se u Jugoslaviju u posjet. Kada su stigli tamo, bilo im je preteško ponovno prekinuti veze i otići na dugo putovanje natrag u Ameriku, pa su kupili trgovinu i ostali u rodnom kraju. Ali njihova se sreća promijenila. Njihova nova trgovina ubrzo je izgorjela; došlo je do bolesti, a onda je njihova kuća u Chicagu prodana za otprilike pola njezine nekadašnje vrijednosti.
Korovići su otvorili skromniju trgovinu koju su uspjeli održati, a Radovana i Dellu poslali su u srednju školu, a zatim i na sveučilište.
„Našim je roditeljima bilo jako teško. U Americi smo imali novca i živjeli smo jako dobro, a sada smo jako siromašni. Sada želim početi raditi i pokušati im pomoći, ali moram ići u vojsku. Rekao sam da sam bolestan i da imam loše srce, ali liječnici kažu da sam dobro pa ću morati ići”, rekao nam je Radovan.
Della je htjela početi raditi kako bi pokušala pomoći obitelji, ali su njezini roditelji ustrajali na tome da oboje steknu što bolje obrazovanje. Posljedično, ovi mladi ljudi, kao i većina studenata na sveučilištu, svoje obrazovanje ne smatraju uobičajenom stvari. Za njih je to velika povlastica i bore se preživjeti sa što manje novca.
Sveučilište za 12 dolara mjesečno
Radovan živi u muškom studentskom domu koji broji oko 300 momaka. Izgradili su ga 1924. godine studenti koji su skupili novac i napravili ga vlastitim rukama. Ondje smiju živjeti samo najsiromašniji studenti. Svaki momak plaća 90 dinara (oko 1,80 USD) mjesečno za svoju sobu koju dijeli s još jednim kolegom. Obrokuju u restoranu koji vodi sveučilište. Za hranu plaćaju oko šest dolara mjesečno. Još jedan dolar troši se na kavu, za doručak i pecivo, oko jedan dolar na pranje rublja, a dva dolara mjesečno na školarinu. Dakle, u Zagrebu siromašni student može živjeti i pohađati školu za oko 12 dolara mjesečno. Međutim, sinovi i kćeri bogatih roditelja moraju dobro platiti svoje školovanje, jer njihovu školarinu obračunava država i svatko plaća prema visini prihoda svojih roditelja.
Nema studentskih domova za djevojke, iako pokušavaju dobiti novac za izgradnju jednoga. Della nam je postavila bezbroj pitanja o američkim koledžima jer je pripremala reportažu o uvjetima života studenata u drugim zemljama. U Zagrebu se studentice okupljaju u skupinama od 15 do 20 i iznajmljuju kuću, što je sustav koji podsjeća na početak sestrinstava u našim zemljama. Ali ovdje su kuće iznimno male i namijenjene su samo za spavanje i rad. Djevojke imaju svoj lagani doručak od peciva i kave u svojim kućama i kuhaju si laganu večeru. Ali njihov je obilan dnevni obrok u podne i uglavnom se jede u jednom od malih restorana u blizini sveučilišta gdje za 15 do 20 centi mogu pojesti juhu, meso, povrće i sir ili voće.
Mnogi žive u siromaštvu
Najveći dio od šest tisuća studenata sveučilišta živi u velikom siromaštvu. Pričaju se priče o nekima koji žive po četvero u sobi i dijele jedno odijelo, te o onima koji nikad ne jedu više od jednog obroka dnevno. Ali takvo ih siromaštvo – umjesto da ih obeshrabri – potiče…, posebice njihove političke sklonosti, jer prirodno raspiruje vatru nezadovoljstva.
Temeljni je duh Sveučilišta u Zagrebu nacionalistički – nacionalistički za Hrvatsku. Ironično je da su osnivači sveučilišta iz 19. stoljeća bili veliki protagonisti panslavenske ideje. Taj je ideal sada nestao i jedina misao i želja većine Hrvata jest da Hrvatska bude samostalna država – barem da ima autonomiju. Studentski život u Zagrebu, iako često ekstreman, simptomatičan je za sadašnju ideju i borbu.
Politika je ovdje, kao i na Sveučilištu u Ljubljani, jednako važna za studente kao što su nogomet (američki fudbal) i društvene aktivnosti za prosječnog američkog studenta. Politički su skupovi društvena okupljanja, a njihove česte demonstracije svakako su atletske. Zastupljena su praktički sva politička uvjerenja, no studenti se uglavnom svi slažu u jednom – u želji za neovisnošću od Srbije. Demonstracije su u tom smislu česte i uvijek praćene brojnim uhićenjima. Još nismo sreli studenta koji nije bio nekoliko puta u zatvoru, a imamo osjećaj da bi onaj tko nije bio u zatvoru mogao izazvati vrlo malo poštovanja među svojim kolegama studentima.
Iz novinske preslike prepisao Nikola Dedić, student Sveučilišta u Mostaru
Odabrao i preveo: Ante Čuvalo
Vrisak.info
