Volio bih da istinski mogu likovati nad vremenom u kojemu je neki „baja“ određivao ženi hoće li ili neće roditi. No, daleko smo od toga. I brine me što to vrijeme još dugo neće proći. Međutim, taj „baja“ koji određuje ženi o njezinoj trudnoći se malo bolje skrio, pa sve feministice ovih dana pokazuju srednjak pogrešnom „baji“, dok onaj nasilni i dalje smije po svome.
Sve su fulale. Jer, on se skrio u nasilju koje je dopušteno, premda je totalno „ognjištarsko…“ On, naime, ne prisiljava na rađanje. Nego, on, posve slobodno i nesmetano, strašno brutalnim metodama, uplakane i ustrašene mame prisiljava na abortus. Takva vrsta „divljaka“ svaki dan diljem Hrvatske čini teror nad terorima. Prisiljava djevojke i mame da abortiraju kako on ne bi imao odgovornost za vlastiti čin. Kako danas, tako i prije; kako nekad, tako i danas.
Ako se je ikada neki „baja“ miješao u odluku žene o rađanju djeteta, onda se je ona odnosila na zabranu ženi da rodi. Jer mame, žene, djevojke po prirodi štite život, nježnije su, emotivnije, pa bi htjele roditi maleno nježno dijete koje nose u sebi. Ali pita se i „baja“, pa svojim “muškim” metodama staje na put ženinoj želji da rodi. I eto abortusa u suzama i doživotnoj boli zbog čina na koji je bila teroriziranjem prisiljena.
Takvi slučajevi su uvijek bili sto puta brojniji od slučajeva da ju se prisiljava na rađanje. Poznato je, naime, da je nekada Slavonijom harala „bijela kuga“, odnosno praksa obitelji s jednim djetetom, a sastojala se od prekida svake trudnoće koja bi došla nakon rođenja prvog djeteta. Dakle, od prisila na abortus. A iza takve politike je stajao neki „baja“, a možda i njegov otac… Prisile na abortus su, nažalost, bile jako česte. Omjer slučajeva gdje je neka mama bila prisiljena na abortus u odnosu na slučaj da je bila prisiljena na to da rodi – bio je barem 100 : 1, ili još i više.
Možemo biti sigurni: I danas je jako puno „baja“ koji određuju mladoj djevojci da mora ABORTIRATI, i to nezamislivo češće od prisila da mora RODITI. To govorim s punim pravom jer se kao svećenik s tim susrećem, pa znam. A to je po sebi daleko brutalnija prisila od ove druge. Boli me do dna duše i sramim se što takve „baje“ ne smetaju onima koje podižu srednjak po društvenim mrežama. A radi se o pravim siledžijama nad ženama. Kao da u ovom slučaju postoji neka simbioza između siledžija nad ženama i borkinja za reproduktivno pravo žena, jer su se našli oko istog cilja: bitno je da imamo što više abortusa, a kako se do njih dolazi – manje je bitno. Tako se pred našim očima događa nezamislivi pakt „baje siledžije“ nad ženama, i feministica, u borbi oko istog cilja. Inače su zakleti neprijatelji, ali kad treba prisiliti nekoga na abortus, „baja siledžija“ je zaštićen. Nema straha.
Ako treba ustati protiv nekih prisila, to su onda prisile na abortus. Vrlo su brojni i strašno brutalni slučajevi kad se ženi ne dopušta da sama odluči „o svom tijelu“ i da rodi. Kad čuješ o kakvim se prisilama i prijetnjama radi, pamet ti stane.
Te prijetnje imaju sve elemente nasilja kakvo je inače kažnjivo. Ali u Hrvatskoj svi oni koji žele maltretirati mladu trudnicu nagovarajući je na abortus, strašeći je, vršeći pritisak, psujući joj što mu drago – to mogu i smiju raditi do mile volje i bez straha da će naići na osudu javnosti ili da će se sukobiti sa zakonom. Te noći će sve udruge za prava žena negdje u svemiru nestati. Neki siledžija – neki baja koji je napravio dijete svojoj djevojci, smjet će je nazivati po danu i noći, slati prijeteće poruke, i nikoga se ne mora bojati. Te mlade žene koje ipak žele roditi to neplanirano dijete, smije maltretirati i lokalna sredina, i ulica, i sva javnost, i šef na poslu, i svatko tko se sjeti. A one se, u svim udrugama, i u svom tom feministički obojenom civilnom društvu, nemaju kome obratiti, premda se radi o najelementarnijem pitanju ženskih prava, da elementarnije ne može biti, i premda se radi o najistinskijem reproduktivnom pravu.
Ako danas postoji neko silovanje, onda je to silovanje mladih trudnica. Ako danas postoji neka ugrožena i zapostavljena skupina koju nitko ne štiti i koja se po toj osnovi nema pravo obratiti institucijama ove države, to su one – mame koje se prisiljava na abortus. Maltretira ih svatko živ, prezirom, porugom, prijetnjom… Tako ostavljene same i od svojih najbližih – koji često znaju biti brutalniji od svih drugih; tako prisiljene, ucijenjene time da će biti ostavljene, osramoćene, ponižene, izložene svakojakim prijetnjama, teška srca donose odluke protiv svoje volje: odlaze u ordinacije i odriču se djeteta koje su željele roditi, vidjeti, podići, upoznati, odgojiti, i dati mu svoju ljubav. Ali društvo baja, institucije po mjeri baja, nisu im to dopustile. Takve nitko ne štiti.
Ako bi trebalo uvesti još neki krimen, to bi trebao biti krimen prisiljavanja na abortus, nukanja na abortus, odvraćanje od nakane i želje da rodi. Ta kazna bi morala obuhvatiti sve nasilnike koji prijete, ma tko to bio: muž, otac, brat, mama, liječnik, medicinska sestra… – i trebalo bi ga svrstati barem rame uz rame drugim oblicima obiteljskog nasilja. Jer je brutalniji od svih.
Vrisak.info
