Na poziv Merkel i Macrona, u Berlinu je ovaj tjedan održan susret na vrhu zemalja zapadnog Balkana, s fokusom na pitanje odnosa Srbije i Kosova, na kojem su, iz nekog razloga, sudjelovali i premijeri Hrvatske i Slovenije. Što je na tom skupu radio Plenković i dokle će se naše ćate smucati po “regionskim” skupovima?
Objašnjeno je kako bi Hrvatska mogla pripomoći u dijalogu Beograda i Prištine jer ima nedavno iskustvo života u zajedničkoj državi. Ali, niti smo živjeli zajedno nedavno, već prije trideset godina, niti iz tog žalosnog iskustva nosimo bilo kakvo znanje mirnog i dogovornog.
Pitanje koje nije postavio nitko relevantan u hrvatskoj javnosti, postavio je srpski predsjednik Vučić, koji je prije summita izrazio čuđenje zašto su uopće Hrvatska i Slovenija tu, a nisu Bugarska i Rumunjska.
Naravno, nije to rekao zato što je, za razliku od naših ćata, protiv guranja Hrvatske u “region”, već zato što, primjerice, Rumunjska nije priznala Kosovo pa bi mu bolje došla za stolom.
“Vučić pohvalio Hrvatsku, summit okončan bez dogovora Srbije i Kosova” – tipičan je naslov kojim su naši mediji popratili taj besmislen, izlišan i bizaran skup. Sretni smo kao da je Leo Messi pohvalio nekog našeg klinca na kadetskom turniru.
Berlinska jugo-igranka pod palicom Merkel i Macrona organizirana je zbog propasti “briselskog dijaloga” između Beograda i Prištine, nakon što je Kosovo uvelo stopostotne carine na proizvode iz Srbije kao odgovor na srpsku diplomatsku akciju blokiranja kosovskog članstva u UNESCO-u i Interpolu.
Time je Vučić dobio izliku za uzmicanje, pa sada ističe kako će se vratiti pregovorima tek kada Priština ukine pristojbe. No o čemu mu u tom slučaju preostaje pregovarati nakon što je Skupština Kosova usvojila pregovaračku strategiju u kojoj je najvažnija stavka točka da Srbija mora priznati neovisnost Kosova u sadašnjim granicama?
U takvoj situaciji gazde EU sazvali su ih u Berlin, e da bi se uvjerili kako nema dogovornog rješenja, što se znalo i lani i prije deset, i prije sto godina. O diletantskom organiziranju summita svjedoči i to što je kao jedini predstavnik BiH pozvan Denis Zvizdić, predsjedavatelj Vijeća ministara koje se već šest mjeseci nalazi u tehničkom mandatu jer nakon izbora još uvijek nije formirana nova vlada.
Zvizdić ne predstavlja nikoga, a ako se htjelo čuti samo glas SDA kao dominantne bošnjačke stranke, bolje da su ugostili Izetbegovića. Kosovski predsjednik Thaçi nastupio je tvrdo, vjerojatno zahvaljujući američkom zaleđu. Izjavio je kako očekuje da će Merkel pozvati pet država članica EU koje nisu priznale Kosovo da to učine. Konstatirao je kako berlinski skup nije donio nijednu novu ideju i da organizatori nisu uputili poziv Vučiću za priznavanje Kosova.
Nije uzmaknuo ni oko nametanja pristojbi, poručivši da je to nužna i legitimna odluka i da kao takva treba ostati na snazi. Sudionici summita potpisali su zajedničku izjavu kojom “daju snažnu potporu europskoj perspektivi zemljama zapadnog Balkana, poticaj Srbiji i Kosovu za normalizaciju odnosa i okončanje spora”.
Dakle, ćorak. Tzv. berlinski proces o stabilnosti i približavanju zemalja zapadnog Balkana (čitaj berlinsko presipanje iz šupljeg u prazno) nastavit će početkom srpnja sastankom u poljskom Poznanu, a nešto prije toga razgovarat će se i u Parizu.
Plenković je nakon skupa otkrio toplu vodu objasnivši kako “do dogovora između Srbije i Kosova nije došlo jer je bilo očito da su dvije strane poprilično udaljene u svojim stajalištima”. Silan uvid. Zamisli, Srbi i Albanci s Kosova “poprilično udaljeni u svojim stajalištima”! I za spoznati to trebao je vucarati Hrvatsku po ispraznim jugoslavenskim okupljanjima pod palicom dvojca bez kormilara Macrona i Merkel.
Predsjednik Srbije Vučić izrazio je razočaranje ishodom susreta, ali je pohvalio korektan odnos predstavnika Slovenije i Hrvatske: “Sa Slovenijom imamo dobre odnose, a vjerujem da ćemo u budućnosti moći graditi bolje odnose s Hrvatskom nego što smo ih imali u vrijeme pogreški koje je radio Milanović”. Nakon svega, ostaje zaključak da su jedini pregovori Srbije i Kosova oko kojih ubuduće vrijedi naćuliti uho oni u kojima se bude spominjala razmjena teritorija.
Vučić i Thaçi su prošlog ljeta na konferenciji u austrijskom Alpbachu prvi put objavili da razmatraju promjenu granica kao dio sporazuma o normalizaciji odnosa. Po jednoj verziji toga plana Preševska dolina, u kojoj žive pretežno Albanci, bila bi prepuštena Kosovu dok bi sjever Kosova, nastanjen većinski Srbima išao Srbiji.
Nakon toga bi se dvije zemlje međusobno priznale. Čini se da su od Amerikanaca dobili potporu za takve pregovore, no protiv sporazuma je Berlin, jer bi po njima promjena utvrđenih granica na Balkanu predstavljala “otvaranje Pandorine kutije”, a protiv toga se u skladu s Mutti izjasnio i Plenković.
No ostaje sumnja da je razmjena teritorija uzbunila duhove ne zbog tobožnjeg otvaranja Pandorine kutije već upravo zato što bi to možda i dovelo do rješenja. Umjesto “Pandorinih kutija” neki možda preferiraju burad baruta, trajno nestabilne situacije kojima mogu manipulirati, kakva je bila Jugoslavija, koju su gurali dok god se mogla održati ili dejtonska BiH danas.
Žalosno je da EU 2019. vanjskopolitički ne djeluje ništa sposobnije nego u vrijeme raspada Jugoslavije. Thaçi je uoči summita izjavio kako “nema dogovora dok se SAD ne uključe, jer se EU pokazala nesposobnom”.
Srpska premijerka Brnabić požalila se nakon povratka iz Berlina kako “nije bilo velikih pritisaka, ono što je meni bilo nevjerojatno je da Priština nije pristala da povuče takse i da su rekli Merkelovoj i Macronu da ih baš briga za to što oni pričaju. Meni je to nevjerojatno”, te dodala “kako je Merkel primijetila izjavu Hashima Thaçija da će SAD morati uključiti u dijalog jer je Europa “nesposobna”.
Opći dojam ispraznosti upotpunio je i sjevernomakedonski premijer Zaev izjavom kako je njegova delegacija podijelila svoje iskustvo o uspješnim pregovorima s Grčkom oko imena Sjeverne Makedonije i to nakon što su im to savjetovali Macron i Merkel.
Dakle, kao kad kažete djeci – eto vidite kako su se ovi lijepo dogovorili. Ili možda još bolje, kako kad na seansi liječenih alkoholičara onaj koji je uspio prenosi svoje iskustvo.
“Vidjeli smo hrabre korake u sporu oko imena Sjeverne Makedonije i to je dokaz da je moguće pronaći rješenje u dugogodišnjim sporovima”, rekla je Merkel, a Macron je kazao da je Prespanski sporazum dokaz da je moguće riješiti sporove koji su izgledali nerješivi, samo ako postoji posvećenost. Radi se o plitkoj demagogiji jer uopće nije riječ o usporedivoj razini problema.
U prvom slučaju se radi o nominalnom, a u drugom o stvarnom problemu teritorija i ljudi na njemu. Najbolji sažetak cijele priče dao je srpski ministra vanjskih poslova Ivica Dačić izjavom kako “sastanak u Berlinu ne predstavlja novi format dijaloga Beograda i Prištine jer dijalog ne postoji”. On smatra i kako je potpuno besmisleno i nepotrebno oko toga sazivati sastanak zapadnobalkanske šestorke: “Što će oni tu? Jesmo li mi učestvovali u dijalogu Skopja i Atene?”
Rekonstrukcija tog bezveznog događaja na kojem se nije dogodilo ništa, barem jasno pokazuje kakve su pozicije Srbije i Kosova, koliko je vanjskopolitički nesposobna Europa Merkel i Macrona, ali i, avaj, koliko je sluganska hrvatska politika. Jedini racionalan argument za sazivanje tog summita koji se može domisliti je povod da akteri pred europarlamentarne izbore glume velike državnike koji tobože rješavaju velike probleme.
Suprotno papagajskom ponavljanju kako samo EU može riješiti probleme na Balkanu, istina je bliža tome kako nema nikakvog pomaka bez nagodbe SAD-a i Rusije. EU je potpuno nemoćna, nesposobna, bez jedinstvene vanjske politike. Dovoljno se samo zapitati (su)kreira li tu politiku i Velika Britanija koja je na izlasku.
U svom tom jadu europske politike prema Balkanu, posebno po spoju neznanja i oholosti prednjači Njemačka, koja se danas svodi na titranje Vučiću, a koji istodobno koketira s Putinom i Xi Jinpingom, i podržavanje unitarizma u BiH. Što Hrvatska uopće radi na tome?
Koji je naš interes za daljnje proširenje EU?
Za dvadesetak dana Merkel dolazi u Hrvatsku u društvu predsjednika Europske pučke stranke Manfreda Webera pomoći Plenkoviću u finišu kampanje za euroizbore. Koga će impresionirati to što dolazi hodajuća politička prošlost? Na sličan način Merkel je davala potporu i Vučiću u jeku predizborne kampanje u Srbiji.
Najbolje bi bilo da čitav taj cirkus iz Berlina svrati i do Zagreba, ili barem da kao brat pučanin, s Merkel dođe i Vučić dati potporu HDZ-u. Osim što ima tako jaku potporu, Plenković u zadnje vrijeme sipa i dobre viceve.
Evo jednog kojeg je ispričao uoči mlaćenja prazne slame u Berlinu: “Hrvatskoj je važno da je Njemačka i Francuska percipiraju kao važnog aktera u rješavanju neriješenih problema i kao zemlju koja će svoje predsjedanje Unijom iskoristiti da tema odnosa prema zapadnom Balkanu bude visoko na dnevnom redu”.
Nino Raspudić/Večernji list
