Prolaze vremena poput jurećih kočija, a ostaju mjesta, možda ulice i kuće. Sve je promjenljivo, osim dobra koje nosimo u svojoj nutrini pa ma u kojoj količini ono bilo.
Opažamo to lagano u ovom romanu pred nama. Naoko, prema naslovu, štivo je to za pučkoškolsku djecu. Ali kada zavirimo barem malo u njega shvatimo da se tu traže ona puno odraslija djeca. Da, postojala je nekada u tom mjestu ulica kojom su đaci išli u školu, u ovo suvremeno vrijeme nazvali su je Učeničkom, samo ništa više nije kao prije. Nanizale se kuće, a u ljudskim dušama nanizale se uspomene.
Glavni lik romana je djed. Njegov djed. Pripovjedačev. Malo je u romanu imena, osim tamo gdje nam ne otkrivaju tko je zapravo i pripovjedač, i njegov djed, i njegov pradjed (on se također kratko spominje), koja je to obitelj, mjesto… Očito se ovdje ne radi toliko o samim likovima koliko o događanjima u njima i oko njih, o općoj važnosti tih događanja. Zbog toga i pripovjedač i djed možemo biti i mi sami, kao i njihovo mjesto naše mjesto, čak i onda ako ne živimo negdje pri moru poput njih. Važno je da želimo zagristi u život i pobijediti ga.
A sve je moglo imati lagan i sretan svršetak. Djed dobro i lako uči u pučkoj školi. Čini to čak i onda kada zbog toga upada u nevolje kod drugih učenika kojima se ne da tako učiti, ta svi će se zaposliti zna se već na kakvim poslovima i zbog čega bi se mučili. No, djed hoće više. Završava s lakoćom pučku školu, sva vrata onih srednjih škola tako su mu otvorena, on se odlučuje za onu Pomorsku u Zadru. Poteškoća je jedino gdje stanovati, ali se i to sredilo kod jednoga poznanika. Kada je došlo vrijeme polaska u školu, dolazi do nenadane poteškoće. Poznanik krši obećanje i djed mora ostati kod kuće. Susreo se s težinom života, još više nego kada su ga stariji u pučkoj školi izmlatili jer je znao odgovore na školska pitanja na koja oni nisu znali.
Pripovjedač prati djedov život kroz bilježnicu u kojoj je on to sve zapisivao. Siječanj je, pokladna večer, bit će ruganja, puknut će zbog svega neka prijateljstva i poznanstva. Djedov način pisanja je u natuknicama pa pripovjedač zaziva sjećanje da bi odgonetnuo te pojedine natuknice i razjasnio nam ih na nama prihvatljiv način. I tako uspijevamo zajedno s njim zagristi u jedan život kojega više nema, a zapravo ga itekako ima. On je u našim genima, iz njega smo izrasli, on nas je oblikovao i vodi nas prema nekim drugim oblicima. Hoće li biti uspješni i blagoslovljeni? Ovisi samo od nas.
Mogli bismo sve sažeti u jasno ispisanu djedovu rečenicu: »Ovako se pobjeđuje«. Pripovjedač je uspio odgonetnuti što ona zapravo znači, pa se njome poslužio jedanput u svome životu nakon niza godina kada je djelovao na djedov način. Doći ćemo na to u romanu kada ga budemo čitali. Sada otkrijmo samo to da je djed uspio ne samo završiti srednju školu nego i fakultet. A »uspio« je i dopasti šaka revnih čuvara sustava koji ga zbog boce vinjaka što se proizvodila u Zagrebu izbacuju iz studentskoga doma. Snašao se kasnije ipak u životu zahvaljujući dobrim ljudima, samo što je uvijek nastojao da se ne sazna za tu epizodu njegova života jer će mu vrata zbog nje opet biti zatvorena posred lica.
Neki bi rekli da je ovaj roman priča o »malom« čovjeku koji se probija kroz život. Međutim, maleni su oni koji su mu bezrazložno stavljali klipove pod noge. Ovo je priča o »velikom« čovjeku koji vjeruje u sebe i tako pobjeđuje sve nesklone okolnosti. Zapravo, ovo je priča o Hrvatskoj koja je izronila na svjetlo dana unatoč svemu gušenju.
Zdenka Čorkalo vjeruje u nju te toplim i vještim pripovijedanjem tka priču o njoj govoreći o podneblju i ljudima južne Hrvatske tamo oko Šibenika, Zadra, Splita…
Miljenko Stojić/Vrisak.info
