izbori za Hrvatski (do Račana i njegovih hrvatski) sabor pred vratima su. Sam postupak i dalje je duboko nepravedan unatoč nekim odlukama Ustavnog suda. Hrvatska je najprije podijeljena na izborne jedinice, umjesto da je sama jedna izborna jedinica. Manjine imaju zajamčen broj mandata pa makar njihov kandidat dobio samo jedan glas, od samoga sebe. Hrvati u BiH te iseljeništvo mogu glasovati na malom broju mjesta često vrlo udaljenima, umjesto da se omogući elektronsko glasovanje. Ne ćemo nabrajati dalje, radije pročitajmo komentar don Ivana Miklenića u zadnjem broju glasa Koncila gdje on govori o odgovornosti i neodgovornosti političkih stranaka, odnosno proziva redatelje iza zavjese. Unatoč svemu na izbore treba izići i učiniti što se učiniti može. Nema predaje, samo borba do pobjede, kao ono nekada u Vukovaru. Ona jamačno dolazi kad-tad. Doći će dotična i u BiH gdje Bošnjaci, ili neki u njihovo ime, nastavljaju s neodgovornom politikom.
Ovaj put su u ime Hrvata imenovali koga su htjeli za predsjednika Središnjeg izbornog povjerenstva zahvaljujući svojoj brojčanosti. Šteta! Umjesto toga bolje bi bilo liječiti rane iz prošlog rata. Jedna je od njih i izdaja Bošnjaka svojih suboraca u HVO-u. Bilo je to u Bijelom polju 1993. gdje su se zajednički odupirali velikosrbima. Nije im ni to bilo dosta pa su još i pobili na spavanju uhvaćene vojnike i civile, njih nekoliko desetaka. Sve bi bilo još i gore da neki Bošnjaci nisu dojavili što se sprema. Hvala ima! Možda se preživjeli sretnu u ove vruće ljetne dane negdje na moru u Neumu. Hrvati su tu svoji na svome i primaju svakog dobronamjernog gosta. Među njima su i ranjeni hrvatski branitelji. Pero Babić, vlasnik prekrasne »Ville Petra« u Neumu, ponudio je sedmodnevni smještaj za jednog hrvatskog branitelja i obitelj. Odluka je pala na stopostotnog invalida HVO-a. Hvala Peri, hvala braniteljima koji su izabranom pružili prednost. Po tim načelima oduvijek se živjelo u ovim krajevima.
Usuđujem se zaključiti da je upravo zbog velike naše ljudskosti i velike naše vjere Kraljica Mira odlučila progovoriti čitavom svijetu iz naših krajeva. Trali su nas povijesni vjetrovi, stajali smo previše često na rubu provalije, ali nas je na životu održala vjera u Svemogućega Boga. I zato smo otvorenih ruku primili našu Kraljicu Mira. Govorimo općenito, iznimaka je uvijek bilo i bit će ih. Ona je, pak, nama i svima drugima koji su joj otvorili svoje srce jednostavno, a tako duboko, rekla: »Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu«. Bilo je tako i ovih dana dok su nas strašili pošašću zvanoj koronavirus. Na večernjoj sv. misi na dan Obljetnice Njezina dolaska bilo je ma gotovo kao i prije. Mnoštvo puka Božjega otvorenoga srca Bogu. Mediji su i dalje o svemu tomu stidljivo izvješćivali. Nije ni čudo, u krivim su rukama. Ponovno je to dobro osjetio Tihomir Dujmović. Kritizirao je Novaka Đokovića i njegovo neodgovorno, ili pak po zadatku, organiziranje teniskog turnira u Zadru. Portal direktno.hr smjesta se Dujmoviću zahvalio, barem prema njegovim riječima, a oni se nisu oglašavali koliko znam. Možda pokrene podcast na tzv. desnici kao neki drugi. Bilo bi to dobro, jer desnica, ili bolje rečeno domoljubi, trebaju imati mogućnost jasno reći što to oni zastupaju pa i onda kada se međusobno ne slažu oko nekih tema kao u ovo predizborno vrijeme. Ne smiju dopustiti da im pamet soli netko poput Siniše Lukovića, novinara ND Vijesti iz Crne Gore. Okomio se na poznatog hrvatskog političara u tim krajevima Zvonimira Dekovića. Kakve mu misli kolaju glavom najbolje kaže početak njegova obraćanja. On tu veli da je »jedan pametni čovjek već poodavno rekao da je patriotizam (domoljublje) posljednje utočište hulja«. Dalje nam je sve jasno. Kao da je bio u školi trenutnog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića kojemu je najvažnija stvar pri dolasku na Pantovčak bila skloniti biste hrvatskih velikana. Nakon toga, mišljenja je, da se može graditi novi hrvatski identitet. Ne može Milanoviću, pitaj hrvatski puk na čije si čelo došao ni kriv ni dužan, a bolje bi bilo da nikada nisi. No, sada što je tu je. Nažalost, ne možemo ti još nizašto reći hvala.
Sličnu kartu u BiH pokušava odigrati Bakir Izetbegović. Izmišlja četvrti narod da bi mogao provoditi svoje neodgovorne smicalice. Ti četvrti su oni iz bivše države, koji jednostavno ne znaju ni tko su ni što su, iako je namjera da u konačnici posluže za velikosrpske probitke. Nešto slično pokušao je 29. lipnja 1929. diktator kralj Aleksandar. Tada nastaje Jugoslavija i pokušava se stvoriti jugoslavenski narod. Ali nije išlo. Sve se slomilo još Banovinom Hrvatskom, a o Drugom svjetskom ratu da ne govorimo. Ipak, ta nakarada se obnavlja 1961. Kako je završilo, vrlo dobro znamo, nažalost. Najavio je to komunist Slobodan Milošević 28. lipnja 1989. na kosovskom Gazimestanu. U povodu 600. obljetnice Kosovske bitke reče da su on i njegovi ponovno u bitkama te da ni one oružane nisu isključene. I zatrubiše ratne trube, zakukaše majke s obje strane bojišnice. Kako neodgovorno! Ne razumije sve to Kathleen Kavalec, voditeljica Misije OESS-a u BiH. Drag joj je Izetbegovićev četvrti narod, kojeg tako rado miješa s onim prvim, bošnjačkim, kako to Izetbegović voli reći. Umjesto da radi posao za koji je plaćena, ona se upušta u političarenje. Rado je viđen gost na tzv. sesijama Kruga 99. Dotični se kite nazivom nezavisnih intelektualaca te se rukama i nogama bore protiv ravnopravnosti konstitutivnih naroda u BiH. Baš joj je lijepo društvo.
Ovim nekima spomenutima neizravno odgovara Borjana Krišto, zamjenica predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamenta BiH. Ona Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice pita što je poduzelo u svezi s događajima glede održavanja sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga prošlog svibnja u Sarajevu. Dobila je odgovor u kojem se ništa ne kaže, pa još jedanput. No, ona ne odustaje. Ne čine to ni neki drugi po svijetu. U Australiji propitkuju vlast što će učiniti s odgovornima za progon kardinala Pella kada su preko njega nevina htjeli osuditi Katoličku crkvu. U Rumunjskoj Uvode Dan spomena nasilja nad kršćanima diljem svijeta. Hvala im. Tako se bori za svoje. Valjda će i velikosrbima jedanput nešto slično doći do pameti. Umislili si da mogu osvajati tuđe ozemlje. Na tom putu izazvali su i Prvi svjetski rat. Tragovi zločina vodili su i dalje. Vrijeme je posuti ih dobrosusjedskim odnosima. Bog će nam svima biti zahvalan za to.
Miljenko Stojić/Vrisak.info
