Sve hrvatske zajednice od svoga osnutka pa do danas Bosnu i Hercegovinu priznaju kao svoju državu. U njoj pripadnici hrvatskoga naroda kao njezini državljani ostvaruju svoja prava i ispunjavaju svoje dužnosti. Jedino što zahtijevaju jest da u BiH kao jedan od triju konstitutivnih naroda budu u cijelosti u svom statusu, pravima i dužnostima potpuno jednaki i ravnopravni s drugim dvama konstitutivnim narodima, istodobno priznajući potrebu da se u BiH mora, kako na formalnoj tako i na funkcionalnoj razini, osigurati ostvarivanje i zaštita svih ljudskih prava i sloboda pripadnicima nacionalnih manjina”.
Arlovićevo objašnjenje
Tako je profesor i sudac Ustavnoga suda RH Mato Arlović smjestio u ustavno-pravni i politički okvir razloge zbog kojih su Hrvati u BiH prije 31 godinu osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu kojoj je prethodilo okrupnjavanje nekoliko regionalnih hrvatskih zajednica, piše Večernji list BiH.
Najprije u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, a zatim i Hercegovini. Vremenski kontekst bila je srpska agresija na Hrvatsku te dva masakra koja su već bili počinili pripadnici JNA i srpskih snaga najprije u mjestu Uništa, malenome hrvatskome mjestu podno Dinare, potkraj travnja 1991. Na taj događaj, kao ni na dolazak srpsko-crnogorskih rezervista JNA na područje Hercegovine te napad i rušenje hrvatskog sela Ravno početkom listopada iste godine nije bilo jasnog odgovora. Dapače, uslijedila je više puta ponavljanja rečenica: “Nije to naš rat” bošnjačko-muslimanskog čelnika Alije Izetbegovića.
Hrvatska zajednica Herceg Bosna konačno se osniva točno 18. studenoga 1991. u Grudama, istoga dana kada Hrvati doživljavaju vukovarsku tragediju, pad grada heroja. Bila je to najizravnija poruka kako nadolazeća agresija JNA i srpskih snaga, koje su već bile okružile Mostar i veći dio Hercegovine te nastavljale planove za prodor i podjelu Hrvatske na području Dalmacije, neće proći bez institucionalnog otpora. U sastav HZ Herceg Bosne ušlo je 30 hrvatskih općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Uskoplje, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno, čiji su izabrani predstavnici sudjelovali u njezinu osnivanju. Sve to događa se u okolnostima kada središnje vlasti u zemlji dvoje kako se i kome prikloniti.
Za suca Arlovića osnivanje Herceg Bosne imalo je utemeljenje u Ustavu Socijalističke Republike BiH. “Hrvatske zajednice osnovale su općine koje su ih utemeljile na temelju Ustava SR BiH radi ostvarivanja zajedničkih interesa i potreba, ponajprije vezanih uz pitanja obrane i samozaštite pred nastupajućom velikosrpskom agresijom. Osnivačke akte potpisivali su legalni i legitimni predstavnici općina koje su ih osnovale”, istaknuo je. Riječ je, dodao je, o članku 275., stavku 1. Ustava SR BiH iz 1974. Kasnije su bošnjačke vlasti pokušale osporiti, no na posve pogrešan način, utemeljenje i postojanje HZ HB.
Tijekom ljeta 1992. krnji saziv Ustavnoga suda, koji nije ni poslao pozive hrvatskim članovima ove institucije, a primjerice nije imao ni Statut osnivanja HZ Herceg Bosne, donio je odluku o ništavnosti njezina osnivanja. To više govori o tadašnjem Ustavnom sudu BiH pod nadzorom bošnjačke politike, koji je donosio odluke na temelju napisa u medijima. Svejedno, HZ Herceg Bosna bila je činjenica. Ostala je sve do dogovora o uspostavi hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH koja je potpisana u sklopu Washingtonskog mirovnog sporazuma iz 1994.
U međuvremenu su hrvatski predstavnici u BiH donijeli odluku o uspostavi Hrvatske Republike Herceg Bosne kao doprinos dijelu napora za okončanje rata. Najvažnije izvršno tijelo Herceg Bosne, koja je imala svoje institucije, bilo je Hrvatsko vijeće obrane.
HVO spasio Hrvate
U dobrom dijelu tamo gdje je postojala oružana sila Hrvati su uspjeli očuvati snažnije svoju poziciju. Hrvatsko vijeće obrane (HVO) je bilo prva organiziranija oružana sila koja se oduprla srpskom agresoru. Ujedno, prve pobjede djelo su upravo zajedničkog djelovanja HVO-a i Hrvatske vojske na području Hercegovine. Ponajprije se to odnosi na operaciju “Čagalj”, koja je kasnije dobila kolokvijalni naziv “Lipanjske zore”. Tada su srpske snage odbačene od najjužnijeg slijeva rijeke Neretve i dalje od gradova Stoca, Čapljine i Mostara. U dobrome dijelu ove su se linije, utvrđene vojnim pobjedama 1992., održale sve do okončanja rata te kasnijeg razgraničenja između dvaju entiteta.
U Mostaru je HVO, s obzirom i na odluku Predsjedništva BiH, bio jedina regularna postrojba kojoj je obrana povjerena u ruke, dok su druge snage bile praktički paravojne. Hrvatsko-bošnjački rat te različiti pogledi na način razrješenja unutarnjih pitanja uvelike su utjecali na promjenu percepcije prema Herceg Bosni iz političkog Sarajeva, a onda i dobroga dijela međunarodnih centara moći.
Svejedno, bez HVO-a i Hrvatske zajednice, a kasnije i Hrvatske Republike teško da bi tako “brzo” došlo do okončanja rata i potpisivanja mirovnoga sporazuma u Daytonu. Od operacije “Zima” do one “Južni potez” – hrvatski vojnik iz hrvatskih snaga doveo je do mirovnoga rješenja. Promatrati i suditi Herceg Bosnu i HVO istrgnuto iz konteksta vremena agresije i kolebljivih partnera posve je promašeno. Najbolje to znaju Hrvati iz BiH koji su zbog njezina gašenja platili visoku cijenu.
Vrisak.info
