Znate li za jedan mali, tek odnedavno, grad koji se nalazi u primorskoj Hercegovini, tamo negdje blizu granice sa Hrvatskom?
Klima je tamo umjerena sredozemna sa 2.300 sunčanih sati u godini, a krasi ga i pravi hercegovački reljef. Taj gradić ima više plodnih nizija: Ljubuško polje, Veljačko polje, Vitinsko polje, Rastok i Beriš, čije tlo umiva i kupa troimena rijeka Tihaljina – Mlade – Trebižat. Tu se nalaze i Kravica i Koćuša, dva biserna slapa od kojih zaostaje dah.
A znate od čega ovdje još zastaje dah?
Reći ću vam!
Ljubuški vam je grad sa, okoprilike, 23 000 ljudi, barem je tako bilo prije nekih sedam godina. Danas ih je znatno manje, ali kad se dogodi nešto, osjećaj je kao da nas je milijun.
Tako je i ovih dana bilo. Hodaš gradom i vidiš u ljudima neku drugu vrstu osjećaja i neku ludu borbu. Vidiš kako se koža ježi na 32 stupnja, ne od hladnoće nego od topline oko srca…
Tamo gdje ljudi ne vole banke, ovih dana su stajali u redu ispred njih. Tamo vam ima nekoliko butika i salona cipela, koji su jučer radili punom parom, kao nikad do sad. Tamo vam ima i kafića koji su pravili po trideset kava u pet minuta, a ima i frizerskih salona koji su isfenirali i ošišali glava da ni sami ne znaju reći koliko.
I u Ljubuškom živi jedan mladi čovjek, u najboljim godinama, taman “zino na svijet”.
On je gledao od rođenja u rijeku Trebižat, na njoj se odgojio, u njoj naučio plivati. Svojim očima je istraživao kamenito tlo hercegovačkih polja i brda. I te su ga oči dovele i do prvih simpatija i prvih ljubavi. A oči su tu da vidiš svu ljepotu ovog svijeta, da neprekidno istraživaš svijet oko sebe, da gledaš satima u zvjezdano nebo.
Ali…
On je imao neki problem s okom, pa se to rješavalo kako je moglo i znalo, hodalo se po bolnicama, tamo vamo, riješilo se pa se nije riješilo. Onako, kako to uvijek i biva kod nas, nećeš ništa ako se nećeš napatit.
I onda, vidiš ga jednu večer kako na Čeveljuši sjedi i smije se sa rođacima i prijateljima. Baš ti bude drago. A onda za par dana saznaš da mu se taj neki tumor, stvarno teška neka riječ, proširio na jetru. I onda saznaš da bi se operirao, treba najmanje 39 tisuća eura.
39! Tisuća! Eura!
Za operaciju.
Toliko vrijedi život?
Pa tko danas ima taj novac, milijun pitanja koja prolaze kroz glavu…
Zastaje dah od nevjerice, od šoka.
Jer, mali je ovo grad, svakog znaš. Znaš i njega, znaš mu rodicu, mater, djevojku.
Cijelu noć ne spavaš, misliš se kako i šta, a onda se upitaš kako je tek njima.
A oni kao stijene, jaki i neumorni, hrabro i s ogromnom nadom idu dalje.
Šta, kako, kada, zašto…
Ali, to je bolan Ljubuški. Ne puštaju lako svoje, to je bila snažna i brza borba. Kao vojska, svi jednim čvrstim korakom su krenuli da pomognu. Svak onoliko koliko može, pa čak i više, samo sa željom da uspije. Jučer su se osjećali otkucaji jednog srca iznad kule Herceg Stjepana.
Lupalo je kao znak hitnosti i dobrote, snage i volje, svakim otkucajem vraćalo vjeru u ljude i bolje sutra.
I znaš šta, ti ljudi u ovom gradu ne odustaju. Ni ti, Ivane, ne odustaj. Nisi se džabe ovdje rodio!
Ljubušanka/Vrisak.info
