Nekad davno, možda 2008. kao novinar sam radio prilog o polaganju vijenaca ispred Vječne vatre u Sarajevu. Ne sjećam se povoda. Nije ni bitno.
Izjave su mi dali Alija Behmen, tadašnji gradonačelnik Sarajeva, i Željko Komšić, član Predsjedništva BiH u prvom mandatu. Obojica su tada nastupali kao visokopozicionirani članovi SDP-a i, obavezno, dokazani antifašisti.
Piše: Tvrtko Milović
Behmen je dao nekakvu sterilnu izjavu evocirajući uspomene na antifašističku borbu. Uspomene koje nisu njegove nego ih je negdje čuo, pa repetirao u obliku najdosadnijih floskula.
Mnogo zanimljiviji sugovornik je bio Željko Komšić, tada još uvijek neobičan na najvišoj poziciji izvršne vlasti.
Komšić se pokušao nadovezati na Behmena pa je nastavio o fašizmu. Nastojeći biti aktualniji i pametniji, Komšić je počeo pričati o „fašizmu koji je danas prisutan“.
Koliko god to danas izgledalo neobično, te 2008. riječ fašizam je zvučala dosta grubo. Ona nije bila dio javnog diskursa. Nitko nije poliitčke protivnike nazivao fašistima, pogotovo ne u dnevno-političkom kontekstu. Tek bi poneko stidljivo nazivao Radovana Karadžića „nasljednikom fašističke ideologije“.
Ipak Komšić, u želji da da istakne vlastitu odlučnost, počeo je govoriti o današnjim fašistima. Kako je tada još bilo novinara spremnih postaviti neugodno pitanje, netko ga je upitao „a tko su danas fašisti!?“
Komšić se krenuo vrpoljiti i mudro poručivati kako ih „ima, ali se kriju“.
Onda je išlo pitanje: „Pa kako se kriju ako vi znate za njih?“
Komšić je već tu bio revoltiran, pa je odgovario sebi karakterističnim retoričkim pitanjem: „a vi tvrdite da ih nema!?.
Novinar se i tu snašao: „Jel Milorad Dodik za vas fašist?!“
Komšić, opet zatečen, se samo povukao i rekao da je „on svoje rekao“.
…
Dvanaest godina poslije, Željko Komšić nema šefa Zlatka Lagumdžiju, niti mentora Harisa Silajdžića koji bi sputavali njegov osebujni antifašistički repertoar, niti ima novinara koji bi mu postavljali suvišna pitanja. Komšiću je danas sasvim otvoren put da nazove Republiku Hrvatsku, katoličku Crkvu i sve hrvatske političare u BiH jednostavno – ustašama.
Što se dogodilo u međuvremenu?
Te 2006., 2007., 2008. još je bilo kakvih-takvih manira u politici. Postojalo je barem načelno uvažavanje protivnika.
Današnja retorika je takva da čini bilo kakav dijalog, da ne kažemo kompromis – nemogućim.
…
Prema subjektivnom doživljaju, mislim da su se stvari otele kontroli upravo 2007. godine.
Nekoliko godina prije toga, najgledaniji TV politički show bio je „60 minuta“ na FTV. Osim što je FTV tada bila najutjecajnija i najgledanija televizija, „60 minuta“ su bili najgledaniji i najutjecanijih 60 minuta programa.
S obzirom da je FTV javni emiter, i kao takav još uvijek u ozbiljnom dijelu javnosti prepoznavani i prihvaćani kao objektivan i relevantan medij.
Ne ulazeći u načine kako je došlo do toga, tih godina je putem uredništva i menadžmenta SDP poptuno preuzeo kontrolu nad FTV i vrlo brzo započeo vlastiti medijski obračun sa svima.
Prvi je „stradao“ Milorad Dodik koji se od miljenika „sarajevske čaršije“ i međunarodne zajednice pretvorio u kriminalca. Voditelj i urednik Bakir Hadžiomerović brzo je otpustio sve kočnice u obračunu s Dodikom pa su se stvari otele kontroli.
Što je nekad bio pokušaj ozbiljnog političkog magazina, vrlo brzo se pretvorilo u ring za obračun s Dodikom. Nije se dugo čekalo ni na uvrede. Tko je počeo prvi nije ni bitno, jer kasnije ćemo vidjeti da su uvrede, osobne ali i one vulgarne, postale svakodnevni repertoar i Dodika i Bakira Hadžiomerovića, i FTV, a zatim i SDP-a.
…
Kako su upravo 2006. zbog SDP-ove igrice sa Željkom Komšićem, SNSD i HDZ započeli svoje povijesno približavanje, vrlo brzo se na meti „60 minuta“ našao i Dragan Čović.
Praktično, svi prilozi emisije bili su posvećeni diskreditaciji Dodika, Čovića i njima bliskih suradnika. Kada bi nestalo materijala, jednostavno bi se uradila montirana snimka u kojoj se sugerira kako su navedeni – fašisti.
S obzirom da je Bakir Hadžiomerović oduvijek patio od manjka vokabulara, on se držao nekoliko njemu dragih termina. Jedan od njih je – fašist.
Za urednika Hadžiomerovića jednostavno nije bilo drugog opisa neistomišljenika od – fašiste.
Kada najpopularniji TV voditelj, u najpopularnijoj emisiji na najpopularnijoj televiziji, bez zadrške godinama naziva fašistima desetine najistaknutijih predstavnika dva konstitutivna naroda, ne treba čuditi što je sveopća raširenost fašizma pokorila javni prostor.
Svi koji su imali želju nazvati Dodika i Čovića fašistima dobili bi medijski prostor u „60 minuta“. Osebujni gosti koji bez zadrške vrijeđaju druge dodatno su podigli gledanost emisije, a drugi mediji nisu imali izbora nego „pratiti“ stil koji očito daje rezultate. Do 2009. skoro sve televizije na bosanskom jeziku imale su svoje verzije ekstremnog političkog programa.
Pred izbore 2010. svi takvi mediji našli su se blizu SDP-a dižući mu popularnost, a zauzvrat dobivajući garancije materijalne dobiti. Marketinga, što bi rekli…
Sve je kulminiralo izbornim trujumfom SDP-a 2010. godine, kao i najuvjerljivijom pobjedom omiljenog „antifašiste“ Željka Komšića.
Ne ulazeći dalje u političku povijest, činjenica je da se u ovom periodu dogodila devalvacija termina fašizam. Tako smo od poslijeratnog ustručavanja teških termina koji bi mogli povrijediti osjećaje postratnog društva, došli do 2020. godine u kojoj su svi neistomišljenici fašisti.
Inače, etiketiranje nekog fašistom nije samo posljedica Hadžiomerovićevog skučenog rječnika. Radi se o svjesnoj diskreditaciji neistomišljenika, kojeg nakon proglašavanja fašistom legitimiraju sve napade na njega. Pa i fizičke. Jer, kako vidimo po općem raspoloženju u BiH, fašiste ne zaslužuju drugo nego smrt.
Vidimo to ovih dana. U sarajevskoj javnosti dominira teza da su u Bleiburgu svi bili Ustaše, a konsenzus je da ‘sve Ustaše treba pobiti’.
Fašistizacija neistomišljenika odavno se odmakla od Milorada Dodika, Dragana Čovića i članova njihovih stranaka. Prenijelo se to i na šire nacionalne kolektive, a kako vidimo po članu Predsjedništva „svih građana“ fašisti su i susjednim državama i vjerskim zajednicama.
Ovakav diskurs karakterističan je za predratna i ratna vremena, pa se stoga teško oteti dojmu da se i ovo kontinuirano održavanje predratnih tenzija radi s namjerom trajne mobilizacije.
Misa za žrtve Blajburga najbolji je pokazatelj ekstremizma koji se nastanio kod samoproglašenih antifašista. Banalni, i u biti svakodnevni vjerski čin molitve, pretvoren je kao u čin agresije protiv bošnjačkog naroda.
Proglašenjem protivnika fašistom, automatski sebe proglašavate antifašistom. Zauzimanjem ovakve moralne superirornosti, trajno se onemogućuje bilo kakav kompromis između političkih suparnika.
Bijes sarajevske javnosti protiv temelja teološkog učenja katoličke crkve (molitva za sve duše) samo je posljedica raspada sistema političkog bontona koji je počeo 2007., a danas samo doživljava očekivani vrhunac.
Vrisak.info
