Jučer popodne sjedila sam u jednom baru u Mostaru, na terasi, upijala Sunce i ispijala kavu. Tipična hercegovačka nedjelja. U tom nekom svom razmišljanju promatrala sam skupinu djece koja se sastojala od 3 dječaka i 2 djevojčice, koje su se očajnički htjele prilagoditi i biti cool, moćne, i sve ostalo što dolazi sa djecom 21. stoljeća.
Skupina djece je imala oko prilike 8 godina, po mojoj skromnoj procjeni, iako mi se čini da djeca u Mostaru skoro pa uvijek izgledaju starija nego što zapravo jesu. Na stranu to, prisluškivala sam djecu, što iz želje da sam u njihovoj dobi, što iz znatiželje o čemu oni pričaju. Šokirala sam se. Naime jedna od djevojčica, uz podršku svoje prijateljice, odvaja se od dječaka i trči prema ocu odjednom sva uplakana. Ispričale su neku ”tužnu priču” nevinom tati i za uzvrat dobile novac, 5 i nešto maraka, bili su preglasni da to ne bih čula. Tata odlazi, djevojčice trče prema svom društvu umirući od smijeha sa rečenicom ”Što sve suze mogu učiniti!” I oni tako sretni idu po nešto. Imaju novac, no krivi novac.
Na sve to ostala sam zaprepaštena i sva u čudu. Jednim djelom sebe ljuta. Premotala sam glavu i prisjetila se svoga djetinjstva. U životu mi nije palo na pamet izigravati žrtvu da bih dobila novac, pogotovo mi nikad nije palo na pamet sa svojih 8 tražiti novac na pogrešan način samo kako bih impresionirala dječake, koji usput rečeno u ovom slučaju nisu ni bili impresionirani, tako da je plan od djevojčice propao. Zapitala sam se, je li ovo moja budućnost, ili se ipak ovo oduvijek događa samo se ja nikad nisam našla u takvom krugu ljudi?
Ne znam točan odgovor, znam samo da me strah. Strah me jer imam osjećaj da nikada nije bilo teže odgajati djecu nego sada. Strah me jer tko zna što to mene čeka kada ja budem imala svoju vlastitu djecu. Hoće li se svijet još više okrenuti na naopako? Ne znam i ne mogu znati. Znam samo da želim svu sreću svijeta mladim roditeljima današnjice.
Prije je bilo teško odgajati djecu jer im nisi mogao priuštiti tenisice koje žele, danas je pak teško odgajati djecu jer im ne možemo oduzeti mobitele iz ruku, televiziju iz očiju, pogrešne filmove iz glave. Prije, dok sam ja bila osmogodišnjakinja, razvijala se mašta pomoću smišljanja igara, razvijala se komunikacija preko razgovor, razvijala su se prijateljstva prema tome tko ti više sliči i koja je mojoj prijateljici najdraža djevojka iz Bratza. Sada pak, mi se čini da se mašta razvija iz tuđe, iz filmova koji su sve samo ne dobri, da se komunikacija razvija preko Instagrama, da se prijateljstva razvijaju na način odabira.
Objasnit ću, imam osjećaj kao da se danas prijatelji biraju po markama odjeće i mobitela. Ja ne kažem da toga nema u mojoj generaciji, ali mogu garantirati da je u puno manjim mjerama. Možemo li spriječiti robotizaciju djece i jednostavno ih natjerati da budu ono što i jesu, djeca. Možemo li spriječiti da majke na kavama djecu ušutkuju sa svojim mobitelom. Možemo li pitati naše majke kako su one uspijevale popiti kavu sa prijateljicama, dok još nije bilo smartphone-a? Možemo li ikako spriječiti da nam se djeca ne kategoriziraju prema načinu odijevanja? Možemo li se ikako vratiti u vrijeme kada su djeca bila djeca, nevina i čista, a odrasli ljudi bili odrasli, sa svojim brigama i svojim manama? Možemo li ikako, jer mene evo, počinje biti strah.
Ana Mikulić/Vrisak.info
