Kad je u rujnu 2006. godine Haris Silajdžić u studiju FTV-a izrekao predviđanje kako će nametanje političkih predstavnika Hrvatima ogaditi BiH i dovesti do toga da traženje trećeg entiteta postane opravdano, malo je tko bio svjestan koliko je duboku istinu izrekao.
Piše: Jurica Gudelj/Dnevnik.ba
U tada popularnoj emisiji 60 minuta FTV-a, Silajdžić je rekao kako nije u redu prema Hrvatima da im netko drugi bila člana Predsjedništva, ako već Srbi i Bošnjaci nesmetano biraju svoje članove.
„Smatram da ako već ne živimo u sistemu građanskog predstavljanja nego etničkog predstavljanja, ako Bošnjaci biraju Bošnjake, uglavnom; ako Srbi biraju Srbe, uglavnom; smatram da nije pravedno prema Hrvatima da netko za njih bira njihovog predstavnika. Mislim da bi to bilo opasno za BiH (…) mislim da bi to građanima BiH hrvatske nacionalnosti ogadilo BiH i da bi oni sasvim fino mogli krenuti u to da traže treći entitet“, tad je proročanski rekao Silajdžić.
U međuvremenu prošlo je 14 dugih godina, Komšić je tri puta nametan Hrvatim a jednom je nametnuta i Vlada FBiH (platformaši), Silajdžić je davno napustio politiku, dok je država Bosna i Hercegovina u svakom smislu jedna propala država s duboko podijeljenim društvom i s vrlo malo šansi da se stvari preokrenu.
Do te sudbonosne 2006. godine i prvog nametanja Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, građani BiH hrvatske nacionalnosti željeli su vidjeti funkcionalnu BiH u kojoj ima dovoljno mjesta za svakog njenog građanina i svaki njen konstitutivni narod kao i nacionalne manjine. Hrvati su željeli, žele i dalje, Bosnu i Hercegovinu koja je dijelom EU i NATO-a, u kojoj svaki narod nesmetano bira svoje političke predstavnike, u kojoj političari odgovaraju biračima za svoj (ne)rad, u kojoj se može nesmetano poslovati, u kojoj se može kvalitetno obrazovati i mirno živjeti.
Iako je i ranije bilo jasnih znakova da od vizije takve države nema ništa, nego da je riječ o pustoj tlapnji i postratnim snovima ratnih stradalnika, građani BiH hrvatske nacionalnosti ipak su obnavljali svoje domove, vraćali se na svoja zgarišta te pokretali poslove u sredinama iz kojih su ranije bili protjerani. Vladao je barem do početka ovog milenija nekakav postratni optimizam, makar bio i neutemeljen u realnosti.
Smatralo se tad da će povratak biti neometan, da i Bošnjaci i Srbi žele ostaviti rat iza sebe i okrenuti se nekakvoj novoj budućnosti u kojoj će ratne rane polako zacjeljivati i u kojoj ćemo djecu odgajati da se međusobno slažu i uvažavaju.
Ipak, već krajem 1990.-ih jasno se vidjelo da od te vizije nema ništa. Ubijani su hrvatski povratnici i policajci po središnjoj Bosni, islamistički teroristi podmetnuli su autobombu u Mostaru, ubijen je doministar unutarnjih poslova FBIH Jozo Leutar. Počinitelji zlodjela su rijetko odgovarali. Bili su to jasni znakovi Hrvatima kakva će za njih biti država BiH i kakav će im biti život u toj državi.
No, hrvatski puk je bio uporan. Nije htio olako se odreći svoje domovine BiH koju su u ratu više puta spasili od potpunog nestanka. Ovdje se ne želi reći da hrvatska strana u ratu nije radila greške i zločine, ali je neosporna činjenica da bez HVO-a i Herceg Bosne današnja država BiH uopće ne bi postojala.
Sve se pak drastično promijenilo prvim nametanjem Komšića. Izazvalo je to tjeskobu te 2006. godine koju je narod pokušao zatomiti. I dalje se pokušavao pretvarati da je sve u državi normalno, da je Komšić samo nekakva anomalija koja će proći i nakon koje će se život nesmetano nastaviti odvijati.
Ali netko je imao drugačije planove.
Tako je 2010. godine ne samo ponovno nametnut Komšić, nego je k tomu nametnuta i notorna platforma s Budimirima, Jurišićima i Lijanovićima podmetnutim pod „hrvatske političke predstavnike“, iako je za njih glasovao zanemariv broj Hrvata.
Tad je već postalo sasvim jasno da namjere Sarajeva, ali ni međunarodne zajednice, prema BiH i njenim građanima hrvatske nacionalnosti nisu čiste. Vidjelo se da od harmonizacije života u BiH nema ništa, da će država nastaviti propadati, da će se ratni sukobu nastaviti podgrijavati „mirnodopskim sredstvima“.
U međuvremenu, Hrvatska je ušla u Europsku uniju što je značilo da su Hrvatima Bosne i Hercegovine vrata Europe širom otvorena, što je dovelo do masovnog iseljavanja. Najprije su ispražnjene povratničke sredine, poput Bugojna, Travnika, Zenice, Sarajeva ili Kaknja. Potom su na red došle tzv. miješane sredine u središnjoj Bosni i naposljetku, u zadnjih nekoliko godina, Hercegovina.
Nametanje Komšića po treći put na izborima 2018. godine zacementiralo je stav građana BiH hrvatske nacionalnosti da je jedini izlaz iz postojeće agonije zapravo u oživljavanju Hrvatske Republike Herceg Bosne.
To nije stav službene hrvatske politike, nego upravo sentiment koji prevladava među hrvatskim pukom u BiH. Svi su svjesni da bošnjačka elita nikad, ni u ludilu, neće samovoljno se odreći luksuza da Hrvatima nameće političke predstavnike. Upravo suprotno, učinit će sve da se fenomen Komšić spusti na niže razine.
Ustvari, to su već i uradili. Tako danas, recimo, u Bugojnu imate Hrvate koji sjede u Općinskom vijeću a koji su izabrani bošnjačkim glasovima. To je važno jer prema općinskom statutu načelnik općine i predsjednik Općinskog vijeća ne mogu biti pripadnici istog naroda. Zamisao je bila da načelnika izaberu Bošnjaci, kao većina, a da Hrvati, odnosno povratnička zajednica, ima svoga legitimno izabranog predstavnika na dužnosti predsjednika Vijeća. Iz toga je jasno zbog čega je fenomen Komšić „sišao“ na općinsku razinu.
Upravo ovih dana tako čujemo najave iz usta predsjednika SDA Bakira Izetbegovića kako će bošnjačka politika okončati „teror manjine nad većinom“ što je fraza kojom on opisuje zajednički život građana hrvatske i bošnjačke nacionalnosti u FBiH. Bošnjačka politika najavljuje i kako će „razbiti okove“ koji sputavaju „demografsku i demokratsku većinu“.
Pojednostavljeno rečeno, bošnjačka politika i Bakir Izetbegović planiraju sukladno fenomenu Komšić uzurpirati hrvatske pozicije u Domu naroda FBiH, posljedično i u državnom Domu naroda, izabrati novu Vladu FBiH po uzoru na platformaše, oteti Hrvatima javna poduzeća, ekonomski uništiti prostor na kojem Hrvati žive i posljedično ih prisiliti da doslovno pobjegnu u BiH. Pretvoriti ih u ekonomske ili političke migrante.
Sve to hrvatski puk u BiH jako dobro razumije. Zbog toga se grčevito stišće uz HDZ i HNS BiH jer te političke organizacije vidi kao jedine zainteresirane za očuvanje hrvatskog političkog subjektiviteta u BiH. Zbog toga smatra Bosnu i Hercegovinu svojim neprijateljem kojeg više ne treba braniti, nego je vrijeme za njeno rušenje. Ili barem drastično reorganiziranje.
Politika je pak i dalje zainteresirana za izgradnju države, HDZ priča isključivo o euroatlantskim integracijama, o europskim vrijednostima, o europskoj budućnosti…
Međutim, ako u ovoj godini ne dođe do izmjena Izbornoga zakona na način da jedan narod drugom ne bira predstavnike, a gotovo je sigurno da neće, onda Hrvati više nemaju što čekati ako žele biološki opstati na geografskom prostoru današnje BiH. Europski put više neće biti nikomu bitan, pa ni HDZ-u.
Oživljavanje Herceg Bosne bit će za građane BiH hrvatske nacionalnosti jedino racionalno rješenje. Herceg Bosna je već jednom spasila biološki opstanak Hrvata na ovim prostorima, ali i državu BiH. Izgleda da će se povijest morati ponoviti.
Silajdžić je stoga bio u pravu: nametanje Komšića i insistiranje na fenomenu koji on predstavlja duboko je Hrvatima ogadilo BiH. Sasvim je stoga logično i opravdano da Hrvati u Herceg Bosni vide rješenje svojih problema.
Jednom su je već dobrovoljno ugasili vjerujući u mogućnost da će BiH biti normalna država i lijepo mjesto za život svih njenih građana. Zauzvrat su pak dobili Komšića.
Vrisak.info
Samo podjela.HRHB je jedini spas Hrvatims.Dosta je da nam babin odredjuje sudbinu.Komsic je samo srestvo SDA.